vijesti
Mladi u akciji U ponedjeljak, 16.kolovoza 2010. mladi župe
zajedno sa svojim svećenikom na sv.Križ su donijeli pedesetak stolica koje će od sada biti inventar pastoralne nastrešnice nedavno izgrađene uz postojeću crkvicu.Stolice je darovala susjedna i sestrinska župa sv.Terezije od DI na Donjoj Vežici a prevežene su dobrim starim župnim kombijem „Mitsubishi“. Ovim je poslom zapravo započela daljnja priprava za proslavu nadolazećeg blagdana Uzvišenja sv.Križa a mladi župe još jednom su pokazali da vole svoju Crkvu i da živi župa Gornja Vežica!
SV.ANA 2010.- DOGAĐAJ ZA PAMĆENJE Ove godine blagdan sv. Ane u hrvatskoj javnosti ukazao se kao nadnevak opterećen mučnim povijesnim zbivanjima o kojemu je većina nas malo ili ništa znala. Na blagdan sv.Ane, 26.srpnja 1941. Hrvati katolici iz Drvara krenuli su vlakom na hodočašće u Kosovo kod Knina gdje se nalazi crkva sv.Ane. Na povratku, kasno navečer četnici su zaustavili vlak i sve hodočasnike poubijali i pobacali u jame. Slično se tog dana dogodilo u Oštrelju a u Bosanskom Grahovu svećenika Juraja Gospodnetića su nabili na ražanj i ispekli. To je početak etničkog čišćenja zapadne Bosne i Like od Hrvata u cilju ostvarenja projekta „Velike Srbije“. I mi na Gornjoj Vežici u proslavi župnog blagdana bili smo zahvaćeni ozračjem novotkrivenih istina iz vlastite povijesti.  Ovogodišnje slavlje sv.Ane na Gornjoj Vežici ostat će nezaboravno. U euharistijskom slavlju sudjelovalo je preko 600 ljudi. Predvoditelj je bio fra Zvjezdan Linić uz koncelebraciju svećenika dekanata. Hodočastilo je puno vjernika iz drugih župa. Za ovo slavlje pripremali smo se cjelodnevnim ili danonoćnim čitanjem Biblije na sv.Križu koje je trajalo šest dana i trodnevnicom koju su vodili vlč. Vjeko Đapić i Michele Cittadino. Slavlje su pjesmom uzveličali pjevači župe domaćina ali i pjevači zbora Donje Vežice kao i skupina mladih na gitarama iz Frame Trsat.  Cijela propovijed bila je jedan snažni poticaj na promišljanju života kao Stvoriteljeva najvećega dara i našeg odnosa prema tom daru.Nakon pričesti i popričesne molitve uslijedila je dodjela godišnjih priznanja trojici zaslužnih župljana „za osobit doprinos životu župne zajednice“. Nagrade su dobili : Danica Tomić, Vesna Kufner i Pere Pavelić. Na kraju, prije završnog općeg blagoslova fra. Zvjezdan je najprije udijelio poseban blagoslov svim čitačima Biblije na sv.križu od kojih je velika većina bila prisutna u ovom euharistijskom slavlju a potom je blagoslovio sve roditelje i djecu, osobito majke s malom djecom. Bio je ovo jedan iznimni duhovni događaj i zahtjevno će biti nadmašiti ovakvu proslavu zaštitnice sv.Ane na Gornjoj Vežici.
Izložba na sv.Križu U sklopu proslave sv.Ane, zaštitnice župe Gornja Vežica, 18.srpnja 2010. u 20,30, na vanjskom, južnom zidu crkve sv.Križa otvorena je izložba mlade akad.slikarice Maje Pejčinović. Izloženi radovi su u orginalnoj tehnici osvjetljenog pleksiglasa. Obzirom da se radi o svjetlećim instalacijama razgledanje se preporuča u večernjim satima od 20,30 – 23,00 sata. Izložba će biti otvorena do 1.kolovoza. Na otvorenju je izrečeno i slijedeće:  „Bog stvara preko ljudi. On se preko ljudi izriče. Istinski umjetnik uvijek više govori o Bogu nego o sebi. Stvoritelj je izvbor svakog nadahnuća i svake kreacije. Zato su istinski umjetnici i znanstvenici ponizni i jednostavni ljudi. Zgodno je da se ova izložba događa uz crkvu sv.Križa i to u danima kada će se na sv.križu danonoćno čitati Biblija! Crkva je uvijek bila prijateljica i podupirateljica umjetnosti. Ona to mora biti i danas. O ovom događaju poslali smo obavijest i u NL. Znakovito je da je NL napisao da izložbu organizira MO i da će u prostorijama MO biti postavljena izložba. Slučajnost? Ili Zabuna? Nema slučajnosti i zabune! To je stav! Stvaralaštvo, umjetnost, umjetnike i mlade treba udaljiti od Crkve. Zato je vrijedno da je izložba Maje Pejčinović, mlade akad. slikarice upravo na zidu crkve sv.Križa! Trebala je to biti puno veća izložba ali je manjkalo novca jer je svaki rad tražio dodatnu opremu. Župa je pomogla koliko je mogla a ostali pokrovitelji se baš i nisu iskazali. U jednom autosalonu poznate svjetske marke rekli su nam da su u velikoj recesiji i da za ovakve nakane ne mogu ništa uplatiti, ni sto kuna! To treba pamtiti. I to je jasna poruka o svijetu u kojemu živimo. Za razne gluposti i ono što poništava i uništava ljudski duh sredstava obično ima. Za sve ono što će ljude zaglupljivati i činiti ih sretnim potrošačkim robovima. Ono što uzdiže ljuski duh i čovjeka poziva na uzviušenost slobode, sredstva je teško naći. Ipak, Maja će jednom ovdje sigurno imati veliku izložbu jer njen umjetnički izraz „korenspondira“ tj. sukladan je s prostorom crkvice sv.Križa! Zbog toga izložba koja je otvorena samo je naznaka one izložbe koja će se jednom dogoditi na sv.Križu.“
CJELODNEVNO ČITANJE BIBLIJE NA SV. KRIŽU
PRVA Sv. PRIČEST Možda će baš generacija 42 –voje ovogodišnjih prvopričesnika biti ona koja će biti krizmana u budućoj novoj crkvi na Gornjoj Vežici!? I ako se to zbude, uvijek će biti zanimljivo sjećati se naših Prvih sv.Pričesti na sv.Križu na otvorenom, na mjestu s možda najljepšim pogledom na grad na Rječini. Sve je proteklo svečano , sveto i dostojanstveno. Uz mnoštvo nazočnih važno je istaknuti da je događaju Prve Sv. Pričesti nazočila i ravnateljica osnovne škole Gornja Vežica, gđa. Bojana matešin, ali i učiteljice sva tri treća razreda iz kojih dolaze ovogodišnji prvopričesnici. Djecu je za sv.pričest pripremala vjertoučiteljica maja Jurković, pjevanje je uvježbala Svetlana Vukić, razglas je omogućio gosp. Valter kalčić i firma „Kalčić d.o.o. U kićenju prigodnog oltara na otvorenom sudjelovali su većina roditelja ovogodišnjih prvopričesnika a osobito se istakla gđa Dolores Margitić i gđa. Manuela Rački. A osobito se važno i ovom prigodom prisjetiti onih ljudi koji izgradili „privremenu“ pastoralnu nadstrešnicu uz crkvicu sv. Križa. Kod ovogodišnje Prve sv.Pričesti ona se pokazala toliko korisna, nužna i potrebna. Djeca su bila zaklonjena od jakoga sunca, u ugodnoj sjeni i hladu. Zato je sve i moglo proteći, sveto i svečano! Možda su sada stečeni i uvjeti za sv.Krizmu na sv.Križu! Nadamo se i molimo!
TJELOVO 2010. Kao rijeka koja je tek provrela tako bi se i ovogodišnje Tjelovo moglo pretvoriti u moćnu duhovnu rijeku na Gornjoj Vežici. Prognoze su bile nezahvalne i nenaklonjene. Najavljivala se kiša. Ipak rano jutro, 03.lipnja 2010., osvanulo je s neobičnim znakom na nebu.Nad Gornjom Vežicom nadvio se veliki luk, malo kad tako izražene i jasne, duge. Izvijao se ponad zgrada i nebodera i padao u more nedaleko brodogradilišta u Martinščici. Bio je to jedini ohrabrujući signal da će se tjelovska procesija ipak održati. Sve ostalo je govorilo protiv nje. Nebo se ubrzo opet zatvorilo tamnim oblacima i počela je kiša. No znali smo da ono što smo vidjeli u rano jutro nije slučajno i bili smo mirni.  Već kad je započimala sv.Misa u Hrvatskom Domu u 10,00 sati kroz oblake se počela probijati svjetlost. U 11,00 sati kad je procesija krenula sve je bilo puno vedrine. Iz Hrvatskog Doma, procesija s presvetim oltarskim sakramenom krenula je cijelom dužinom ulice F.Belulovića, zatim pokraj vrtića ušla u ulicu Br. Stipčića, prošla trgom ispred marketa i kroz ulicu G.Vežica vratila se u Hrvatski Dom. Na čelu procesije veliki križ sa sv.Križa, mionistranti, ovogodišnji prvopričesnici, ostali vjeroučenici i mladi, svećenik i zbor, a zatim ostali narod. Na svom putu procesija je zastala kod četri na otvorenom postavljena prigodna oltara. Tu se obavljala služba riječi, klanjanje i blagoslov s Presvetim. Razglas je bio moćan i čujan tako da je nemoguće bilo da u vežičkoj urbanoj pustinji ostanemo nezapaženi. U svakom slučaju, zbio se veliki i važan događaj u katoličkom, duhovnom životu Gornje Vežice na kojemu će se sutra još više moći graditi.
KRIZMA 2010. Na Duhove, 23. svibnja 2010. u 11,00 sati u katedrali sv. Vida krizmano je 52 krizmanika župe Gornja Vežica.Krizmu je podijelio nadbiskup msgr. Ivan Devčić.  Ovom događaju prethodila je gotovo cjelotjedna završna priprava. Najprije je u nedjelju nakon sv. Mise održana glavna proba za sakramenat sv. Krizme. Zatim je u ponedjeljak, utorak i srijedu u kapeli sv. Ane održano pokorničko bogoslužje i ispovijed pojedinačno za svaki od tri osma razreda kojih su polaznici ovogodišnji krizmanici. U četvrtak, 20.svibnja 2010. u 18,30 na sv. Križu održan je susret za krizmanike, roditelje i kumove sa nadbiskupovim izaslanikom, generalnim vikarom msgr. Emilom Svažićem. A onda u petak, 21. svibnja 2010. krizmanici su sudjelovali na sv. Misi na sv.Križu i poslije toga na jednosatnom euharistijskom zahvalnom klanjanju za dar predstojeće sv.Krizme. Krizma je u katedrali protekla uistinu lijepo, skaldno i dostojanstveno ipak uvijek ovaj događaj ostavlja brojne dvojbe. Lijepo da je krizma u katedrali ali... teško je razumjeti zašto krizma nije na G. Vežici!?Ako je nadbiskupiji uistinu stalo do afirmacije jedne župe u nastanku onda bi logično bilo da se sakramenat sv. Krizme događa upravo u toj župi. Nema sumnje da bi se to moglo organizirati na najljepšem mjestu u gradu, na sv. Križu.  Puno bi to značilo za župu Gornja Vežica! Teško je razumjeti zašto se od toga uporno odustaje, nerazumljiva je pozadina ovakvog zazora. Jednako tako, teško je razumjeti i zašto se na kraju slavlja Krizme spominje sv.Trezija od MI koja je zaštitnica susjedne župe Donje Vežice i to s naglaskom kako su naši krizmanici navezani na tu sveticu!?Ako je cilj afirmirati jednu novu župu onda se takve greške u koracima ne bi smjele događati. Ili je ipak u pitanju nedokučiva pozadina kojoj kao da se uvija i dovija inače čvrsti i uspravni biskupski štap. Zar je moguće da su naša nastojanja samo sizifovski posao kojega će dokrajčiti jednostavn potez birokratskog pera?
TROJE NOVOKRŠTENIH NA SV.KRIŽU |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
 |
 |
 |
HODOČAŠĆE U MARIJU BISTRICU
U sigurnim smo rukama vozača gosp. Zlatka iz Stell toursa. Uz jednu stanku od 15-tak min.na jednom od odmorišta na autocesti, u Mariji Bistrici smo u 10.00 sati. Malo toga smo planirali za ovo hodočašće a Gospodin nam je toliko dao!
Odmah po dolasku uključujemo se u program u povodu godišnjeg hodočašća udruge „Molitveni vijenac Kraljice Obitelji“. Prigoda za sv. Ispovijed i molitva krunice. U 10,00 sati je sv. Misa, svetište je prepuno vjernika. Dvanestak je svećenika. Liturgijsko pjevanje predvodi jedan tamburaški sastav. Tambura se otkriva kao glazbalo tako prikladno za liturgiju. Puno prikladnije od gitara pa čak i nekih elektronskih orgulja. Potpuno smo iznenađeni. Na Kvarnertu i cijelom riječkom području toga nema. Možda jednom bude na Gornjoj vežici. Valjda je volja Gospodnja da smo sudionici ovog lijepog slavlja i okupljanja.Iza sv. Mise je kratko klanjanje pred Presvetima nakon kojega žurimo na slijedeću točku našeg hodočašća, posjet karmelskom samostanu u mariji Bistrici. Tu nas u 13,00 dočekuje časna karmelićanka Petra. Otkriva nam život u karmelu. Slijedi podosta upita. Sat vremena proletio je uistinu neočekivano brzo i vjroijatno biu se produžio boravak u karmelu da u dvoranu nije počela pristizati slijedeća grupa – hodočasnici iz Bugarske. Znamo da je naše vrijeme isteklo i napuštamo samostan. Konačno zasluženi odmor. Predah. Ipak, ne dugo. Već u 15,00 okupljamo se ispred glavnog oltara na otvorenom i spremamo se za početak križnoga puta kojega predvbodi upravitelj svetišta vlč. Zlatko Koren.
Bio je to poseban križni put pod kišobranima. Dojmljiv i nezaboravan. Malo za očekivati po ovakvom kišnom nevremenu ali baš ovaj križni put bio je izvorom osobitog duhovnog naboja. Drago nam je i na ovom Božjem daru.
Već u 16,00 skupljamo se na glavnom ulazu u svetište, fotografiramo se i upućujemo se na autobusno stajalište gdje nas čeka naše vozilo i vozač. Krenut nam je dalje. Ni slijedeću točku nismo unaprijed planirali. I do nje smo došli u hodu doznavši od vozača Zlatka. Prihvaćamo posjetiti crkvu u Belcu! Iako je tamo priprema za sv.Krizmu. Župnik nas je s dobrodošlicom primio u crkvu svakako među najjedinstvenijima koje Hrvatska ima. Potpuno otkriće za sve. Ne možemo se čudom načuditi. Zavjetna crkva hrvatskog plemstva, vrhunski barok, freske poznatog pavlina rangera. Belec svakako treba posjetiti kad se dođe u Hrvatsko Zagorje!Osjećamo da nam je upravo ovo trebalo da bi naše hodočašće bilo zaokruženo.
Puni dojmova vozimo se prema autocesti dok pokraj nas prom,iču prizori slomljenih stabala i potrganog lišća na cesti od nevremena koje je očito netom protutnjalo. Znači, svega je moglo biti na ovom putu ali je Netko moćan učinio da nas to ne zahvati. Autocestom nećemo direktno prema Rijeci.
Meni su u sjećanju ostali opisi nekih davnih putovanja kada se iz Rijeke Zagreb zaobilkazio u sitnim satima noći baš kako se to čini sa zadnjim provincijama. Mi svraćamao u hrvatsku metropolu i slabo prometnim cestama subotnjeg predvečerja vozimo prema katedrali.
Dvije minute do devetanaest sati smo na Kaptolu. Nažalost ne možemo na kardinalov grob a tako smo se htjeli pomoliti na grobu svetog mučenika kardinala Stepinca. Katedrala je zaključana.
Malo je to čudno za metropolu jedne turističke zemlje, u ljetnom računanju vremena. A mi smo se nadali da je barem do osam sati otvoren glavni hram Božji u Hrvata. No eto, trebalo je prije provjeriti. Vrijedi nešto i zajedničko fotografiranje na ulazu prvostolnice. Tek sada mogli smo krenuti prema Rijeci. Obogaćeni, beskrajno obogaćeni.
| slike preuzmite ovdje |
SUSRET MLADIH U ZADRU
Polazimo u subotu, 8. svibnja 2010. u 7,00 ispred Hrvatskog Doma na Gornjoj Vežici. Nebo tmurno, prati nas kiša ali u našem omiljenom kombiju raspoloženje odlično. U Senju smo u 8,20, penjemo se preko Vratnika i brzo grabimo autocestom provučenom ličkim prostranstvima u podnožju gorostasnog Velebita. Prije Gospića zaustavljamo se na zasluženi odmor u jednom od odmorišta na autocesti. Već je poprilično autobusa s oznakama SHKM . Srećemo mnoge poznate. Vidimo nekoliko mladih s Gornje Vežice, neki su od njih u Trsatskoj frami, neki među salezijanskim gimnazijalcima ... lijepo se pozdravit. Možda ćemo jednom zajedno putovati kao mladi župe Gornja Vežica.
Brzo nastavljamo dalje. Kiša ne posustaje. Poslije tunela sv. Rok pratimo program na zadarskom radiju. Sve je u znaku SHKM! Ali vijesti nisu optimistične. Nevrijeme kao da sve dovodi u pitanje. Takva je i zadnja vijest koju slušamo oko 12,00 sati kada smo došli na parking namijenjen za autobuse i vozila u blizini novosagrađene dvorane na Višnjiku, popularne „Peke“: vjerojatno će glavna procesija iz Zadra biti otkazana a po ovakvom nevremenu teško da će se održati predvuđena sv. Misa na nogometnom igralištu.
Izlazimo iz vozila i s kišobranima u ruci rijeka mladih slijeva se prema zadarskom poluotoku i staroj jezgri grada. I već u toj hodnji optimizam počinje dobivati svoja uporišta. Kao da nebo na horiozontu postaje svjetlije a kapi kiše nekako sitnije. Dok smo promicali pokraj sv.Donata kišobrani su se sve više zatvarali, kiša je posustajala. Znali smo da će nam Gospodin podariti još jedan nezaboravni dan pun sunca i kristalne vedrine koji valjda nigdje nisu tako jasni kao u Zadru. Hrlimo čuti morske orgulje i vidjeti pozdrav suncu. Jedno i drugo je fascinantno, oboje već tako sraslo sa Zadrom kao da je tu stoljećima a zapravo tek od uspostave mlade Hrvatske Države i zato nam je drago doći vidjeti ove „atrakcije“.
Vrijeme leti. Animatori obučeni u narančaste majice ubrzo nas pozivaju da se okupimo na forumu odakle će uskoro krenuti procesija glavnim zadarskim ulicama. Prava rijeka života. Brojni transparenti, hrvatske zastave, zastave župa, svi pod plavim kapama s logom SHKM 2010. Osobito su prepoznatljivi mladi pristigli iz hercegovačkih župa , iako su brojni, među njima vlada ustroj i red . Puno je i framaških zajednica, one su opuštenije. No ipak sve je dojmljivo. Negdje pri vrhu procesije je veliki transparent s likom blaženoga kardinala Stepinca. Sve je puno radosnog ozračja koje se prelijeva na stadion na Višnjiku gdje završava ova hodnja Zadrom.
S neba je gotovo nestalo oblaka a sve je zagrlilo sunce! Uistinu neobičan dan! U 18,00 sati započinje središnji događaj susreta. Sv. Misa na otvorenom. Svakako ovakvo jedno zajedništvo od 30.000 okupljenih mladih nosi u sebi snagu i poruku. Samo po sebi je neprocjenjivo i vrijedno. Ipak, ostaje trajno pitanje ne događa li se upravo na ovakvom skupu najveća profanacija i desakralizacija sv.Mise, najvećeg Otajstva katoličke Crkve? Teško je spojit uzvišenost sv. Mise s cijelim ovim dekorom koji pomalo podsjeća na estradu i rock i pop koncerte . Ipak, tu su svi biskupi, kardinali, svećenici ... valja uzeti da i Gospodin zna zašto pripušta neke stvari kako ih pripušta i kako se one odvijaju.
Tek oko 21,00 opet smo kod svog vozila. Uspostavili smo vezu sa svojim domaćinom, to je vlč. Martin , župnik Polače i nekoliko okolnih župa. Naša grupa je smještena u selu Raštević. Malo smo sumnjičavi kako će to biti. Neki već promišljaju kao su bolje prošli oni koji su razmješeteni uz obalu u turistička apartmanska naselja. No nije dugo potrajalo shvatiti da je ipak ovaj put sreća bila na našoj strani. Teško da je ikome bilo bolje nego nama . Obitelji u Rašteviću primili su nas široka srca i duše. Tu smo večerali i prenoćili. U istom mjestu je bila i skupina mladih Hrvata katolika iz banjalučke biskupije sa svojim svećenikom vlč. Ilijom. I s njima smo se dobro povezali.
Ujutro, nakon doručka zajedno sa domaćinima odlazimo u njovosagrađenu crkvu u Polači. Stara je srušena od strane četnika u domovinskom ratu. Tu su i mladi iz srijemske biskupije sa svoja dva svećenika, mladi iz župe Jastrebarsko sa svojim župnikom i mladima iz župe Kalinec. Prije sv. Mise održano je predstavljanje prisutnih skupina mladih. Uslijedilo je uistinu svečano euharistijsko slavlje s poticajnom propovijedi predvoditelja, svećenika iz Srijema. Nakon sv. Mise je druženje ispred crkve i zajedničko fotografiranje. Slijedi povratak u obitelji domaćina. Ručak. I priprema za polazak. Teško se rastati. Ipak moramo krenuti.
Na povratku odlučujemo posjetiti naš drevni kraljevski grad Nin. Sve nam je rastvoreno, slikamo se ispred crkve sv. Križa, razgledamo arheološki muzej, posjećujemo ostatke rimskoga hrama... Dugo bi smo ostali u Ninu ali već je blizu sedam sati. Moramo barem dio puta dok je još za vidjela.
Ubrzo, već smo pomalo ostavljali zadarsku župabiju i suvremenom autocestom penjali se prema prema Velebitu . Upravo je ovdje možda i najzanimljivija točka ove autoceste, ponosa suvremene Hrvatske Države.Prije tunela sv. Rok zastajemo na odmorištu Marune. Uistinu je nešto snažno na tome mjestu. Dolje pod nama sunoćaj nad novigradskim morem i velebitskim kanalom a iznad obrisi prekrasnih velebitskih stjena. Uskoro kroz tunel. Sv. Rok ulazimo u Liku. Dalje naš kombi struji kroz noć kao u svojim najboljim danima dok se pred našim očima brzo smjenjuju oznake gradskih područja koja mimoilazimo Gospić – Otočac – Ogulin – Bosiljuevo – Vrbovsko – Delnice. Zaustavljamo se petnaestak minuta na odmorištu Lepenica i udišemo oštri zrak gorskog kotara. Slijedi završna točka našeg puta preko Grobničkog polja i brzo smo na svojoj ishodišnoj točki, ispred Hrvatskog Doma na Gornjoj Vežici. Puni dojmova i neke nove snage i sa sigurnošću da Susret HKM u Zadru nije završio, on sad treba postat vidljiv u životu mladih župe Gornja Vežica, što će se sve uskoro i osjetiti!
| slike sa susreta preuzmite ovdje |
MOJ ODGOVOR NL-u br.2
( Osvrt na pisanje NL-a od 19.,20. i 21. travnja 2010. o svećeniku i župi Gornja Vežica! )
Zar bi čovjek s malo zdrave pameti mogao svih „700“ potpisnika jedne građanske peticije proglasiti „narkomanima“?!
U Novom Listu je međutim sve moguće. Upravo takve neumnosti ta novina u gotovo cijelom jednom serijalu uradaka pokušava pripisati svećeniku i gornjovežičkom župniku Anti Zovku. Čudim se da tako malo cijene svoje čitatelje da ih obmanjuju tako prozirnim izmišljotinama. Nastave li s tako nevjerodostojnim i neuvjerljivim člancima novinari i urednici će NL moći prodavati jedino sami sebi!
O potpisnicima peticije nikad i nigdje nisam govorio niti se javno o tome izjašnjavao! Stav župe i Crkve je jasan, prihvaćamo teren za izgradnju buduće crkve gdje god to Grad odluči i dozvoli. Ali pobunu na krilima NL trebalo je najprije potpiriti a onda je usmjeriti prema župniku i Crkvi iako je Grad jedino stvarni adresat. To (pre)usmjeravanje događa se novinarskom alkemijom uz malo laži po recepturi NL u šegrtskoj praksi novinarke Grce koja mi pripisuje da sam rekao ono što nigdje i nikad nisam izjavio.
Jedini o kojima sam govorio je skupina meni nepoznatih osoba koja je na okretištu autobusne linije broja 7 na Cvjetnicu vrijeđala i provocirala vjernike okupljene na blagoslovu maslinovih grančica. Naš skup je bio prijavljen i odobren od policije. Zašto su te osobe došle ometati jedan od najljepših katoličkih blagdana i svetkovina u NL-u se nikad neće moći pročitat. Takvi događaji tu novinu ne zanimaju. A kad bi NL uistinu zanimala objektivnost i nepristranost o tome bi se itekako pisalo. Ne samo to nego bi se protiv tih koje NL štiti (svojim nepisanjem) provela policijska i sudska istraga.
Poslije sam vjernike pitao tko su ti ljudi. Rečeno mi je: „Velečasni pustite ih. To su vam vežički narkomani!“ Prihvatio sam takvo objašnjenje jer je drugačije bilo nemoguće objasniti njihovo ponašanje. Zbog toga i nismo razmišljali o nekakvoj prijavi policiji iako je za takvo što itekako bilo razloga. Dakle nigdje nikoga nisam nazvao narkomanima nego sam samo prenio ono što sam čuo od župljana koji su na Cvjetnicu bili izvrgnuti verbalnom vrijeđanju i ponižavanju. Prihvatljivo mi je bilo njihovo objašnjenje jer se normalni ljudi tako ne ponašaju i ne vladaju. (Ako su to uistinu bili organizatori peticije onda draga javnosti znate s kim imamo posla i o kakvim se „građanima“ radi!). O toj strani medalje u NL-u, dakako ni retka.
Događaj sam iskoristio u uskrsnoj propovijedi iz koje je Mirjana Grce izvukla samo jednu rečenicu: »Vežički narkomani su se potrudili da cijeli okoliš bude obljepljen plakatima na kojim je pisalo »Ne uništavajte Božje djelo (park)...«Ali u istom tekstu, odmah u nastavku stoji i rečenica: „Razumijemo i slažemo se. Uistinu i park je Božje Djelo. I nećemo ga dirat.“ Zašto ovu rečenicu Mirjana Grce nije pročitala pa bi shvatila da nikako ne mogu biti protiv potpisnika peticije? Mogla je objaviti i ostalo: „Sjajno bi bilo kad bi ti mladi ljudi koji ustaju protiv vjere i Crkve shvatili da nije samo park Djelo Božje, kad bi shvatili i prihvatili da su oni sami djelo BOŽJE. Onda kada bi povjerovali da su dragocjeni, da su djelo Božje a ne slučaj i da ih Bog beskrajno voli i prihvaća, doživjeli bi Uskrs. Uskrs, spasonosni, iscjeliteljski susret s Kristom koji poznaje svaki trenutak našega života, koji zna naša lutanja, izgubljenosti i traženja, koji zna naše padove i očaje ali i radosna stremljenja duše. Uskrsli koji nam pomaže da uđemo u novu radost, u novi život. On daje da budemo ono što trebamo i možemo biti. To je radost koju mi danas slavimo i kojoj se veselimo. Dao Gospodin da danas svi prepoznamo jedni druge kao djelo Božje i to čestitajmo s ljubavlju i radošću jedni drugima !“ Dakako, za ovakve poruke nema mjesta u izvještajima novinarke NL-a. Isto tako ona izmišlja da sam po Vežici djelio nekakvo pismo navedenoga sadržaja. Nisam. Sve je objavljeno na web stranici župe Gornja Vežica www.g-vezica.com !
Mirjana Grce mi spočitava da me ne može dobit kada to poželi. Jedino rješenje vidim u uvođenju jedne posebne liniju ( na teret NL-a, dakako) pa čim ona nazove prekidam i sv.Misu, krštenje, vjenčanje, sprovod, pohod bolesnika ... i sve ostale djelatnosti i dajem izjavu za NL.
Što se tiče Danijela Delonge, često se pitam je li on na platnom spisku NL-a ili Riječke Nadbiskupije, po njegovim izjavama to je ponekad teško razaznat.
U nadi protiv svake nade da će istina ugledat svjetlost dana i u NL-u, ovaj osvrt ipak upućujem i dotičnoj redakciji !
Ante Zovko
ODRŽAN ŽUPSKI EUHARISTIJSKI KONGRES
Dan 25. travnja 2010. svakao je središnji dan u pastoralnom životu župe Gornja Vežica. Toga dana u Hrvatskom Domu održan je župski euharistijski kongres kojemu je u veljači(22.veljače 2010.) prethodio sastanak sa fra. Stankom Dodigom, delegatom nadbiskupijskog euharistijskog odbora, u ožujku (6.ožujka ) je održana euharistijska tribina za župe trsatskog dekanata na kojoj je predavanje održao prof. Ivan Stošić a (22.,23.i24. travnja), na sv. Križu održana je trodnevnica uoči euharistijskog kongresa koju je predvodio vlč. Siniša Vujčić.
Nadbiskupov izaslanik i predvoditelj slavlja bio je prof.dr.sc. Milan Špehar, Predstojnik Teologije u Rijeci i nacionalni ravnatelj papinskih misijskih djela! Njega je u ime župe i cijele ovdje okupljene zajednice srdačno pozdravio i zaželio mu dobrodošlicu tajnik ŽPV gosp. Anto Pekić. Predvoditelj je na početku pročitao pozdravno pismo Preuzvišenoga gosp. nadbiskupa a onda je otpočeo misno slavlje koje je osobito uzveličao pjevački zbor župe izvedbom mise „Krist naša nada“ skladane upravo za euharistijsku godinu koja se slavi u riječkoj nadbiskupiji. Ministriralo je svih sedam ministranata župe pred cjelom zajednicom pokazujući kako su već svladali gotovo sve elemente svoje službe. Čitanjima su prethodile kratke najave koje je pročitala voditeljica čitača gđa. Vesna Kufner. U propovijedi prof. Špehar otišao je i u širinu misijskog djelovanja pozivajući župljane na veći angažman na tom području. Uslijedila je prikazna procesija. Najavio ju je Dean Vicić a kruh, vino, vodu, Bibliju i kolektu prikupljenu na trodnevnici prinjeli su ovogodišnji krizmanici. Pričest se dijelila pod obje prilike i to tako da je ispred svećenika bio stavljen stolić s kaležom u koji su se umakale hostije i davale vjernicima. Obzirom da su svi nazočni na ulazu u dvoranu dobili prigodnu sličicu s tekstom, izmoljena je „ molitva u euharistijskoj godini“. Nakon popričesne molitve, posložena je procesija tako da su ministranti bili na čelu, prvopričesnici iz njih, ostali vjeroučenici, zatim krizmanici i mladi, svećenici sa Presvetim Oltarskim Sakramentom, zbor i potom ostali narod. Ophod je krenuo glavnom vežičkom ulicom F. Belulovića, zatim skrenuo cestom preko školskog igrališta gdje je Presveto nakratko odloženo na privremeni oltar i tu je izmoljena molitva za svećenička zvanja u našoj župi. Procesija je zatim nastavila nazad prema Domu u kojemu je zbor započeo himan „Tebe boga Hvalimo“, uslijedilo je kratko klanjanje pred Presvetim i zatim nakon „Divnoj dakle“ završni blagoslov.
Vjerujemo da će župski euharistijski kongres doprinjeti rastu euharistijske svijesti i života u našoj župi.
| slike preuzmite ovdje |
Crkva sv. Križa – crkva mladih
Već u nekoliko navrata mladi župe Gornja Vežica pokazali su da vole svoju (za sad jedinu ) crkvu/ crkvicu na sv.Križu! Ovoga proljeća 2010. nesebično su su sudjelovali već u nekoliko zajedničkih poduhvata: uređenje okoliša crkve, pomaganje kod izrade željezne konstrukcije za buduću pastoralnu nadstrešnicu, u prenošenju daske za krovnu konstrukciju s prilazne ceste uz brdo do crkve. Prigode su to ponekad i za zajedničko druženje uz roštilj!
A crkva/crkvica sv.Križa postaje crkva mladih što i jest njena glavna svrha i smisao.
| slike preuzmite ovdje |
| Svim župljanima i darovateljima za buduću crkvu Sretan i blagoslovljen Uskrs 2010. ! |
 |
„Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“
Kao u nekomu filmskomu scenariju, pred Cvjetnicu, u Velikomu Tjednu, Svetome Trodnevlju, uoči Uskrsa... , redali su se zanimljivi i znakoviti događaji koji samo naizgled nisu u svezi s činjenicom Uskrsa.
Svakako najoglašeniji događaj je onaj vezan uz CERN – Europski centar za nuklearna istraživanja. Taj centar upravo u Velikom Tjednu započeo je igru s najskupljom igračkom na svijetu. Radi se o „velikom hadronskom sudaraču“, 27 kilometara dugačkoj magnetskoj cijevi koja je negdje na granici između Švicarske i Francuske ukopana stotinu metara ispod zemlje! Ta igračka rađena je desetljećima i košta više od 10 milijardi dolara . A što je to tako veliko i važno što znanstvenici pomoću nje trebaju otkriti? U čemu bi trebala biti ta novost koju se s takvim nestrpljenjem očekuje? Cilj je stvoriti uvjete koji su bili prije nastanka svemira, doći do tzv. Nevidljive pramaterije tzv. Higsove čestice, Higsova bozona kako bi čovjek konačno proniknuo u misterij postanka svemira i ovladao onim znanjem kojemu je do sada bilo samo san i uz koje bi se čovjek proglasio gospodarom svemira! S tom namjerom uoči sv.Trodnevlja umjetno su izazvani sudari snopova protona ubrzanih još ne zapamćenim brzinama pri čemu se oslobođala najveća energija do danas stvorena u laboratoriju. Svejedno, opet će čovjek hodati do ruba materije i opet će shvatiti da ne može do kraja, do Boga, jer kako konačno i ograničeno može spoznati ono što je beskonačno i neograničeno? Zato je slavljeničko nazdravljanje šampanjcem kada su se nakon prvih pokusnih udara pokazale zorne promjene na zaslonima njihovih računala, zapravo igra velike razdragane djece koja staklenim čašama pokušavaju preliti Ocean u udubine napravljene vlastitom rukom! Nevjernih Toma je bilo i bit će ih ali jedno im je spoznati. U uskrsno jutro se dogodilo najveće oslobađanje energije koje svemir poznaje. Glavna novost svijeta ne može biti nikakav rezultat CERN-ovih pokusa, glavna novost ostaje Kristovo Uskrsnuće! Tu se odigrala pobjeda duha nad materijom, života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad laži! Tom događaju trebaju se prikloniti i znanstvenici iz CERN-a da bi uistinu mogli razumjeti istinske principe stvorenoga i Stvoritelja! Ako tu činjenicu ne prihvatimo kao polazište uzalud nam svi pokusi i sva traženja, uzalud čovjekovi zakoni i znanost. Svijet naprosto nema svjetle perspektive. No ipak , i CERN-ovi pokusi misterij Kristova Uskrsnuća mogu učiniti samo još čudesnijim i veličanstvenijim!
Hrvatski bisklupi napisali su pismo u povodu pristupnih pregovora Hrvatske s EU. Iako je ponovljen mit o katolicima začetnicima europskoga ujedinjenja, hrvatski su biskupi pogledali istini u oči i jasno istakli da je EU nastala kao zajednica za ugljen i čelik!!! To je puna istina o EU! Nema tu kršćanstva ni vjere! EU je zajednica čelika i ugljena a sve ostalo je kozmetika i uljepšavanje. Zbog toga uopće ne čudi što biskupi jasno uviđaju i upozoruju na raskorak između onoga što Crkva očekuje od EU i onoga u što se ona pretvara! „Najveća je, ipak, slabost Unije "gubljenje kršćanskog spomena i baštine, praćeno svojevrsnim praktičnim agnosticizmom i vjerskom ravnodušnošću, zbog čega mnogi Europljani ostavljaju dojam kao da žive bez duhovnih korijena i poput baštinika koji su se ponijeli rasipnički prema baštini što ju im je prenijela povijest".
Mnogi žive i rade kao da Boga nema. Gubitak naravnog i kršćanskog morala ima za posljedicu ozakonjenje pobačaja, eksperimentiranje nad embrijima, kloniranje, eutanaziju, istospolne brakove, odbacivanje kršćanskih simbola i obezvrjeđivanje kršćanskih svetinja, olako prihvaćanje vrjednota drugih kultura, uz istodobno nepoštivanje vlastitih, te uvođenje "novotarija" koje su protivne ne samo kršćanstvu i sveukupnoj europskoj tradiciji nego i samoj ljudskoj naravi. Sve to prati neka vrsta straha od budućnosti, koja stvara tmurno i nesigurno ozračje, te je sve više zbunjenih i nesigurnih ljudi. Proces globalizacije ne vodi k dubljemu jedinstvu, nego izlaže riziku da se najslabije u društvu odbacuje do ruba siromaštva. Nedostaje dakle globalizacija solidarnosti, o kojoj govori papa Benedikt XVI., te se sve više širi osjećaj osamljenosti, siromaštva i napuštenosti.“ Nije biskupima promaklo ni spomenuti mogućnost da se EU pretvori u centralističku tvorevinu u kojoj narodi i države zauvijek mogu biti zbrisane. Uistinu EU je kao nekakav veliki neboder u kojemu se narodi i države odrču svojih kuća i okućnica i brojnih imanja da bi dobili tobože konfor udobnih stanova. S tim da ovaj neboder ne obećaje mogućnost nikakvih vikendica ni starina kojima se svako toliko kroz godinu može vrattiti. Ovdje nisu predviđene takve povlastice. A s druge strane hrvatska povijest nije ništa drugo nego dizanje tolikih grobnih ploča pod kojima je trebao nestati ovaj narod, povijest, jezik, kultura, sudbina. Ne ukazuje li se EU kao samo još jedna u nizu naših grobnih ploča? U svjetlu uskrsnog jutra upitajmo se je li to uistinu naš izbor i cilj hrvatske povijesti i hrvatske sudbine?
Uoči Svetoga Tjedna opet su se jasno ukazale snage koje očito Crkvu žele vratiti u katakombe. Pokušava se na ljudsko sudište privesti i samoga Kristova namjesnika na zemlji, sv.Oca papu zbog slučajeva pedofilskih skandala nekih svećenika. Glasnogovornik Svete Stolice branio je sv.Oca od neistina objavljenih u američkom dnevniku „ New York Times“. (Tamo još nismo pročitali o odštetam koje USA isplaćuje afričkim zemljama zbog tolikih ljudi koje su pretvorili u robove i desetljećima izrabljivali stječući na njima ogromna bogatstva. Nismo ništa čitali o isplati odštete za uništenje Indijanaca i otimanje njihove zemlje! Suvremenije slučajeve da i ne spominjemo!) Neki su ustvrdili da sve to prelazi „granicu pravednosti i fer odnosa“! Kako od Sotone očekivati pravednost i fer odnos? Velika je to naivnost i zabluda koja se skupo plaća! U ovom Velikom Tjednu gledali smo kako se Crkvu predaje u ruke grešnika i raspinju, ne shvaćajući mističnu logiku trećega dana!
Krist i Kristova Crkva ne mogu biti u krizi. U krizi mogu biti samo pojedine teološke škole i naivnosti, svjesne ili nesvjesne, newageovske utopije pod krinkom katoličanstva. Mogu propasti pojedini teološki sustavi i konstrukcije ali vjera i Crkva su sigurni i stameni.
Ako je sve ovo trenutak koji govori da je Crkvi potreban novi koncil, neka tako bude. Crkva će iz svega izići snažnija i jača. Jer ju vodi Duh Uskrsloga Krista ! U to ne treba sumnjati, zato Crkvo, glavu gore!
Kod nas na Vežici znakovit se događaj dogodio na Cvjetnicu. Okupljanje i polazak procesije bio je predviđen na okretištu autobusne linije br. 7. Vežički narkomani su se potrudili da cijeli okoliš bude obljepljen plakatima na kojim je pisalo „ NE UNIŠTAVAJTE BOŽJE DJELO (PARK) „. Oni su krivo shvatili kako smo mi došli blagosloviti gradilište buduće crkve i valjda početak radova. Uopće nisu shvaćali da smo došli obaviti blagoslov maslinovih grančica na početku procesije. Bili su jako uzrujani i nervozni što su najbolje osjetile vjernice koje su prve stigle na okretište. No naše vjernice držale su se sjajno kao da su prošle najbolje tečajeve iz apologetike! Dok su one čekale na stanici iz istoimenog kafića im je prišao ćelavi narkoman s dugim crnim repom vrijeđajući ih da su glupe i jadne što idu u Crkvu i da je naša vjera izmišljotina i namještaljka i da nam je uzalud bilo kakav blagoslov jer u parku nikad neće biti crkva, jer park treba djeci!
Uzvratile su mu da bez Crkve nema života i da on ostavi njihovu vjeru na miru, i svećenika i Crkvu i da ide tamo odakle je došao jer ovo je katolička zemlja i to bi trebao poštivat svatko tko ovdje živi. A što se tiče parka, istina je da je potreban djeci ali i crkva je potrebna djeci! A onda su ga pitale da li on zna koliko se zla u tome parku dogodilo i koliko je djece tu navučeno na drogu i upropašteno? Taj njihov „parkić“ kao narkomansko leglo upropastio je mnoge mlade ljude i je li bolje da se tu govore sv.Mise ili da se skupljaju narkomanske igle i pivske boce? Eto kakvo je to kultno mjesto koje se tako brani! A tu bi trebalo toliko blagoslova i molitve. Tu bi uistinu trebala crkva u kojoj bi se stalno molilo! Razoružan, narkoman se vratio hihotavoj konobarici i svojoj čaši za šankom. I poslije za trajanja obreda dobacivao je on svoje uvrede ali katolici su čuvali svoje dostojanstvo i nisu nikakvim ispadom htjeli dovest u pitanje svetost Cvjetnice.
No osvrnimo se na poruku njihovih plakata :“ NE UNIŠTAVAJTE BOŽJE DJELO (PARK) „. Razumijemo i slažemo se. Uistinu i park je Božje Djelo. I nećemo ga dirat. Ali tu se vidi lukavost Sotone, naučit će nas da su i stabla i mravi i crvi djelo Božje ali će sve poduzet da zaboravimo i učiniti da ne prihvatimo da je čovjek, da smo mi sami najveće djelo Božje! Djelo na djelima! Djelo zbog kojega je Bog dao Sina Svoga da nas otkupi žrtvom na Križu! Sjajno bi bilo kad bi ti mladi ljudi koji ustaju protiv vjere i Crkve shvatili da nije samo park Djelo Božje, kad bi shvatili i prihvatili da su oni sami djelo BOŽJE. Onda kada bi povjerovali da su dragocjeni, da su djelo Božje a ne slučaj i da ih Bog beskrajno voli i prihvaća, doživjeli bi Uskrs. Uskrs, spasonosni, iscjeliteljski susret s Kristom koji poznaje svaki trenutak našega života, koji zna naša lutanja, izgubljenosti i traženja, koji zna naše padove i očaje ali i radosna stremljenja duše. Uskrsli koji nam pomaže da uđemo u novu radost, u novi život. On daje da budemo ono što trebamo i možemo biti. To je radost koju mi danas slavimo i kojoj se veselimo. Dao Gospodin da danas svi prepoznamo jedni druge kao djelo Božje i to čestitajmo s ljubavlju i radošću jedni drugima ! Evo, takav nam je Uskrs, godine Gospodnje 2010.! Amen.
Sveto Trodnevlje i Uskrs
Dani u kojima se stoljećima rađa crkva Sveto Trodnevlje i Uskrs, su dani u kojima se ove godine rađala i župska zajednica na Gornjoj Vežici. Zaboravit ćemo kako smo morali usklađivati termine u domu sa mažoretkinjama i ostalim korisnicima.Večera ustanove Euharistije bila je u četvrtak u 16 sati, obredi Velikog petka u 15 sati, bdijenje na Veliku subotu u 21 sat.
Na Uskrs glavna Sveta Misa bila je u 10 sati i na večer na Sv. Križu u 18 sati.
Nabijeni govor liturgijskih znakova i simbola uzdizao nas je iz naše pastoralne stvarnosti, obilježene činjenicom da ova velika župska zajednica nema svoj vlastiti liturgijski prostor. Uvodio nas je u milosno raspoloženje slavlja u kojima smo otkrivali Kristovo otajstvo. Nismo osjećali da smo uskraćeni za bilo što. Znali smo da je Gospodin sa nama i ta prisutnost usprkos svim našim župskim okolnostima činija je ove dane velikima i svetima.
Veliki broj nazočnih davao je naznačiti da će i župa Gornja Vežica kao znak Kristove pobjede vrlo skoro uskrsne blagdane slaviti i veličati i u svojoj vlastitoj župnoj crkvi.
| slike preuzmite ovdje |
Cvjetnica 2010.
Dom je bio prepun, mnogi su ostali vani ispred i na ulaznim stepenicama i zidiću a razglas se tu baš i nije najbolje čuo ...Jedan je zaključak, ovogodišnja sv.Misa Cvjetnice trebala je biti na otvorenom. Dobro je znati za ubuduće. Svejedno, veliki je ovo i važan dan za župu Gornja Vežica. Uistinu, Cvjetnica 2010. je Cvjetnica za pamćenje.
Stvoritelj nam je udijelio prekrasno proljetno jutro. Usprkos činjenici da se u isto vrijeme na školskom igralištu održavao nekakav nogometni turnir za osnovnoškolski uzrast. Sve je treštalo od jakoga razglasa i estradne glazbe. Kao slučajno, ovaj se turnir organizira baš na Cvjetnicu.
Ipak okupljeno mnoštvo na okretištu autobusne linije br.7 tj. lokacije buduće gornjovežičke crkve jasno je ukazalo da su sve to samo uzaludni pokušaji da se dovede u pitanje nešto što tako snažno živi u katoličkom biću hrvatskog čovjeka. Na tom mjestu obavljen je obred blagoslova maslinovih grančica. A maslinove grančice simboliziraju živou vjeru u našemu biću i životnu opredjeljenost za Krista.
Tu je isto čekalo „slučajno“ iznenađenje, kafić na okretištu je radio i za vanjskim šankom klatarilo se nekoliko „slučajnih“ gostiju koji su nas tijekom obreda zasipali svojim smješnim dobacivanjem.
I ne znaju kako su mogli proći. Među katolicima Gornje Vežice ipak još uvijek ima onih koji ne daju da im se netko poigrava svetinjama! Ali katolici znaju i da postoje uzvišeni trenuci kada provokacije sitnih duša naprosto treba nadići.
Uslijedila je velika procesija duž glavne vežičke ulice, F.belulovića do Hrvatskog Doma. I uistinu, procesija zapravo glavna procesija današnjega dana. Bilo je toliko i mladih i starih u toj važnoj hodnji kojom se svjedoči vlastiti identitet i pripadnost.
Veliki je broj i gledao sa svojih prozora i ulaznih vrata u nebodere i zgarde. A u našim rukama maslinove grane koje su pozivale na povratak u kuću Očevu!
U prepunom Domu uslijedilo je čitanje Muke po Luki koje su izveli svećenik i čitači. I to je bio središnji događaj dana uz mali žal što on nije mogao biti podjeljen sa svima.
Svejedno, župa Gornja Vežica dostojanstveno je stupila na prag Velikog i Svetog Tjedna!
Neka Gospodin blagoslovi sve koji su tome dali svoj doprinos!
| slike preuzmite ovdje |
„ Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“
I ova nedjelja pjeva o širini Božje ljubavi i Božjega milosrđa!U današnjem evanđelju otkrivamo moć istine. Krist svojom Božanskom moći proniče srca ljudi. Vidi istinu svakoga čovjeka. I zato može reći: „ Tko je od vas bez grijeha...“ U njegovu pogledu i njegovom glasu svima nazočnima bilo je jasno da On vidi njihove grijehe. Ništa mu nije bilo skriveno, čitao ih je, strahovali su da pred svima ne razotkrije ono što kriju od javnosti. Od straha pred tim pogledom i očima, ispustili su kamnenje, okrenuli se i otišli. Nisu iskoristili susret s Kriostom za vlastito obraćenje. Otišli su noseći svoju grešnost. Kao hijene. Nisu li i oni morali kleknuti do Krstovih nogu moleći oproštenje? Bila je to takva prigoda za temeljitu životnu ispovijed!
U susretu s optuženom ženom Krist ne podilazi, ne tješi je lažnom utjehom, umanjujući njenu grješnost. Odriješit je i zahtjevan prema njoj: „Idi i od sada više nemoj griješiti.“
U ovom prizoru jasno se vidi razlika između kršćanskog stava i stava svijeta u odnosu na grijeh i griješnika.
Kristovski i kršćanski stav, stav Crkve je osuditi grijeh a grešnika ljubiti. Svijet pristupa drugačije, traži grijeh da bi mogao suditi, mrziti, kamenovati grješnika!
Današnje evanđelje poziva nas da sagledamo naše međuljudske odnose, u obitelji, u susjedstvu, na radnome mjestu... i upitamo se kako se postavljamo u odnosu na grješnost svojih bližnjih? Da li nečiju grješnost koristimo da bi smo nekoga doveli do Krista ili grijeh drugih koristimo da bismo mogli suditi i odbacivati?
U evanđelju jasno prepoznajemo kako Krist staje uz grješnika, štiti ga, oslonac mu je:“ Ni ja te ne osuđujem“ Poziva ga na promjenu života, na novi život, istinski život. Da li mi imamo razumijevanja za grijehe svojih bližnjih?
Ovih dana pratimo medijsku hajku prema Crkvi u kojoj se uzduž i poprijeko pretražuje grijeh i griješnost pedofilije. Ovaj put , osim nižega klera, na udaru je sam sv.Otac Papa. Ne vidi se u toj hajci previše želje za ukazivanjem na strahotu pedofilije, niti želje za pomoći žrtvama i počiniteljima. Cilj je osuditi, kamenovati, zatrti Crkvu! Ali i danas Krist ponavlja: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“
Zar će mo zbog jednog pedofila među roditeljima, osuditi sve očeve i majke , sve roditelje na kugli zemaljskoj? Zamislimo kada bi novinari koji ovih dana nasruću na Crkvu svoju oštricu usmjertili prema vlastitim medijskim kućama i redakcijama i pozabavili se problemom pedofilije među novinarima i urednicima vlastitih izdavačkih kuća, zamislimo kada bi se tkogod usudio pozabaviti pedofilijom među strukturama vojski i policija, javnih i tajnih, širom svijeta, među moćnim menađžerima i bankarima, diplomatima i političarima, estradnim i modnim veličinama? Tko bi se usudio baciti kamen pred moćnim kristovim pogledom istine? Ostala bi Crkva ne-osuđena i Krist bi joj ponovio: „Idi i ne griješi više!“
Zašto je moguće ovako tvrditi? Zbog toga što nas na to upućuje zdrava logika. Ako znamo da je danas internet prepun pedofilskih sadržaja, na desetke i desetke tisuća stranica s takvim sadržajima. Ako podaci govore da se godišnje na pedofiliji na internetu zaradi oko pet milijardi dolara. Zar je moguće da ti sadržaji postoje samo zbog crkvenih ljudi? Naravno da zdrava pamet govori da su oni stvoreni za jedno sasvim drugo tržište koje je od Crkve miljama daleko. To su nedodirljiove strukture svijata kojima su potrebni toliki pedofilski sadržaji. I Ta pojava jasno govori kakvo je stanje suvremenoga svijeta. Svijeta u kojemu je uništeno dostojanstvo i svetost ljudskog života, u kojemu ni djetinja duša nije sveta.
Zbog toga Crkva se smije pokolebati. Ovaj opaki i opasni nasrtaj Sotone ( izvora svake griješnosti i grijeha pa tako i pedofilije, koji ne udara na one strukture svijeta koje su potčinjene njemu) udra na Crkvu, na one koji služe Kristu. Cilj je jasan, Crkvu valja onemogućiti u njenu utjecaju na djecu i mlade. Djecom i mladima trebaju se baviti samo nedodirljivi koji su daleko od Crkve. U konačnici, ovaj napad treba osporiti instituciju celibata u Crkvi. Ali ostaje i dalje kristova riječ, ni vrata je paklena neće nadvladati! Amen.
JUNACI SV.KRIŽA
U četvratak, 18. ožujka, uoči svetkovine zaštitnika Hrvatske i hrvatskog naroda sv.Josipa, desetak župljana Gornje Vežice uhvatilo se posla podizanja pastoralne nadstrešnice uz crkvicu na sv.Križu.Današnjim danom udareni su temelji toga zdanja koje će omogućiti boljeg korištenja našeg svetog brda u pastoralne svrhe ( pričesti, krizme, proslave župskih blagdana, obiteljske susrete, radne sastanke, vjeronauk itd.) ali isto tako u svrhu izgradnje zajedništva i druženja župljana.
Najteži dio posla predstavljalo je bušenje dvanaest rupa za nosive stubove buduće željezne konstrukcije. Podloga je sve živi kamen i svojski se valjalo namučiti da se dobiju rupe odgovarajućih promjera. Na to je otišlo najviše vremena. Onda se pristupilo polaganju pripremljenih željeznih nosača koji su potom zaliveni u beton.
Sve ono što dolazi veliki je posao ali je današnjim djelom učinjeno ono odlučujuće i najteže u ostvarenju nauma gradnje buduće pastoralne nastrešnice na brdu sv.Križ.
One koji su sudjelovali u ovome poduhvatu uistinu možemo zvati junacima sv.Križa :
Pere Pavelić, Vinko Vukušić, Marko Gojević, Šime Galić, Božo Miletić, Boris Bevanda, Luka Tolo, Pere, Jere Kardum, Mile, Veljko Tomić.
A kao domaćice kuharice su se iskazale Nataša Pekić i Danijela Grbavac-Laušin sa svojih dvoje djece Matijom i Nikom koji su bili najmlađi pomagači!
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
KORIZMENO HODOČAŠĆE U KATEDRALU SV.VIDA
Već tradicionalno, četvrte korizmene nedjelje župe trsatskog i crikveničkoga dekanata hodočaste čudotvornom raspelu u riječku katedralu sv. Vida. Hodočastili su i župljani Gornje Vežice. Skupina vjeroučenika zajedno sa svećenikom, vjeroučiteljima Nevenom i Majom i roditeljima uputili su se pješice. Od Hrvatskog Doma na Gornjoj Vežici krenuli su u 15, 30. Put je dalje vodio preko Kačjaka cestom kroz nekadašnju vojarnu. Zar to nije čudo, ovom bivšom utvrdom komunizma mi smo prolazili moleći krunicu i pjevajući marijanske pjesme. Za pola sata bili smo ispred Trsatskog svetište a onda je uslijedio silazak trsatskim stubama do mosta na Rječini. Nekoliko minuta prije 16,30 ušli smo u sjene riječke prvostolnice.
Naši čitači ( Oriana Rakovac) čitala je dvanaestu postaju križnoga puta a u misnim čitanjima, drugo čitanje , Pavlovu poslanicu, čitala je voditeljica skupine čitača u našoj župi, gđa. Vesna Kufner. Prvi put u katedrali su minmistrirala i tri naša ministranta: Karlo Knežević, Roko Štiglić i Mislav Grotić.
Na kraju, uslijedio je obilazak oko glavnog oltara katedrale u kojem se čuva čudotvorno raspelo. I ovaj put ovo nas je hodočašće iznova obogatilo i pripremilo za nadolazeću Cvjetnicu i Veliki Tjedan!
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
KRIZMANICI NA PLANINARSKOM KRIŽNOM PUTU
I ove godine, u subotu, 13. ožujka 2010., u organizaciji Zdruga katoličkih skauta i riječke nadbiskupije održao se Riječki planinarski križni put mladih. Put je to od katedrale sv.Vida, riječkom kalvarijom, preko katarine i Veloga Vrha do crkve Majke Božje Karmelske na Donjoj Drenovi u kojoj se prikazuje sv.Misa svih sudionika ovoga hodočašća koje traje nekoliko sati. Križni put predvodi nadbiskup dr.Ivan Devčić a vođa skauta je vjeroučitelj prof. Marin Miletić. Na ovogodišnji križni put iz župe Gornja Vežica, odazvala se skupina krizmanika, nekoliko starijih mladih i nekoliko roditelja, sveukupno tridesetak sabranih.Točno u 12,00 sati u crkvi sv.Križa , na brdu sv.Križ ponad Gornje Vežice, na najljepšem mjestu iznad grada na Rječini, održana je kratka blagoslovna molitva a onda se ( nakon kraćeg fotografiranja) krenulo pješice put Trsata, trsatskim stubama do katedrale sv.Vida!
Skupina s Gornje Vežice bila je zamjetljiva i prepoznatljiva u mnoštvu od gotovo 400 sudionika ovogodišnjega Planinarskoga Križnoga Puta Mladih! Ne sumnjivo da će i ovaj dan i susret biti jedan od temeljnih u njihovim životima. Nadajmo se na korist Bogu, Crkvi i Domovini!
 |
 |
 |
OLUJNO NEVRIJEME I SNIJEG U OŽUJKU
U srijedu ,10.ožujka 2010., nad Vežicom kao i nad cijelom Hrvatskom vladalo je pravo olujno nevrijeme i padao snijeg. Na Vežici je osobito nepogodna bila jaka bura. Bio je sretan onaj tko ovaj dan nije morao iz toploga doma.
Promet je bio gotovo zaustavljen, jedva da se nekako odvijao uz mnoštvo onih koje je ovo nevrijeme naprosto iznenadilo i našlo nepripravljene pa je stavljanje lanaca na kotače automobila bio čest prizor toga dana na Gornjoj Vežici. U ožujku, uistinu malo neobično. Ali gdje su sad silni profesori, znanstvenici i ideolozi globalnog zatopljenja? Valjda smišljaju teoriju o novom ledenom dobu, ta će se očito od sada lakše prodavati.
P.S. Slike su napravljene dan poslije!
 |
 |
 |
„Ustat ću, poći svome ocu i reći mu:
´Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!...´˝
Već odavno istinski promišljatelji upozoravaju da je cijela zapadna civilizacija krenula (zavedena) krivim smjerom i da joj je potreban povratak. Kome? Ocu!
Istim onim čime je bio zaveden izgubljeni sin ( blještavilo svijeta i lagodan život) zavedena je i cijela civilizacija.
Dobro se prisjetiti da se rat u Iraku i Afganistanu vodi(o) između ostalog i zbog nametanja „still of life to America“ (načina življenja u Americi ili američkog shvaćanja života) onima koji to još nisu prihvatili!
Međutim ta civilizacija koja se nameće i ratom ( kao uostalom i sve civilizacije kroz povijest) u svojoj oholosti, bahatosti, lijenosti, neradu, hedonizmu, potrošnji i površnosti očito je zastala, zaglibila. Baš kao što je izgubljeni sin zaglavio u blatu među svinjama hraneći se njihovom hranom.
Veličina je izgubljenog sina što je smogao snage ustati i poći svome ocu. Imao je snage priznati svoj krivi izbor, svoj krivi smjer, svoju kratkomislenost i svoj poraz i svoju propast. Imao je smjelosti vratiti se ocu i priznati da njegov život ovisi o očevu milosrđu i milosti. Izgubljeni sin smogao je snage da se do kraja ponizi. Imao je snage uvidjeti i prihvatiti svoju istinu i istinu o sebi.
Koliko mi snage ulažemo u izgradnju lažne istine i slike o sebi? Toliko se bojimo susreta s vlastitom istinom! A on koliko god bio bolan zapravo je iscjeliteljski, oslobađajući! Početak obraćenja i povratka Ocu uvijek je u susretu sa istinom o sebi i prihvaćanju te istine. Bez straha! S povjerenjem u Stvoriteljsku ljubav! Ova nedjelja nam ukazuje kakvi se potresi moraju dogoditi u duši da bi doživjela obraćenje. Da bi se obratila od laži i oholosti prema istini i poniznosti.
I Hrvatska je poput izgubljenog sina ili kćeri. Uzela je sve svoje i krenula u svijet živeći logikom svijeta! I odjednom joj se događaju prosvjedi seljaka, radnici željezara štrajkaju glađu, brodograditelji su i tako već dugo uznemireni, javnim službama dovoljno je malo, a umirovljenici možda i ne shvaćaju koliko je mirovinski sustav na klimavim nogama... Teško je znati da li je netko svjesno doveo i navodio da sadašnjeg stanja ali se osjeća da ovako to više ne smije! Ali koji je izlaz? Kakav je izlaz? Jesu li to nove političke snage i stranke? Bankari i novac? Ali novac ne može riješiti pitanje Hrvatske niti se novcem mogu riješiti hrvatska pitanja! Ta su pitanja duboko pitanja srca i savjesti i vjere!
Dok se pitamo što je uzrok ovakvome stanju jasno se uočava odgovor da Hrvatska sve ove godine nije doživjela svoje istinsko obraćenje! Da bi do njega došlo Hrvatskoj je konačno susresti se s istinom o sebi!
Koja je to i kakva istina?
Kao prvo svaki za sebe treba odgovoriti da li je uistinu htio i želio Hrvatsku Državu! To je temeljno pitanje svakog čovjeka današnje Hrvatske da u svom srcu, u svom umu i savjesti ispita da li uistinu želi i voli svoju Domovinu!
Drugo je pitanje, upitati se zašto je stvarana i stvorena Hrvatska Država? Što smo kao narod u tome htjeli ostvariti? Zašto nam je to tako bilo važno? Da li smo stvarali Hrvatsku Državu zbog opstanka temeljnih nacionalnih vrijednosti ili zbog predanja u ruke svjetskomu kultu boga novca?
Narod je osjećao vitalnu, potpunu ugrozu u svakom pogledu, u biološkom, u ekonomskom, u kulturnom, u duhovnom pogledu! Hrvatska je stvorena jer je htjela obraniti temeljne vrijednosti svoga značaja proizišle iz njene povijesti i duhovne i materijalne baštine. U stvorenoj državi, sve te vrijednosti trebale su se još više uzdignuti, one su trebale postati mjerilo svega postojećega. Njima se trebalo žrtvovati sve ono što imamo i jesmo! Oni koji su to shvatili znaju kako se nositi i s krizom i recesijom.
Nažalost, toliki nisu svjesna tih vrijednosti. Nisu bili spremni prihvatiti te vrijednosti kao bitne i nosive nego su se odlučili, poput izgubljenog sina iz današnjega evanđelja, prikloniti lažnim vrijednostima koje im je nametnuo sve prisutni i mnogooblični bog novca! Obezvrijeđene su sve istinske vrijednosti koje proistječu iz oslonjenosti na Istinskog, Pravoga Boga! Preko medijskih, političkih, financijskih moći naprosto je nametnut lažni bog novca! Opaki i opasni idol je zaludio, zaveo i obmanuo tolike. Umjesto obraćenja, umjesto života za istinske hrvatske vrijednosti, slobode i povijesti, prihvatilo se živjeti za lažne vrijednosti boga novca. Tko bi sad trebao pokriti veliku razočaranost i snositi posljedice tolike obmane?
Ako Hrvatska želi opstati vratiti joj se u Očevu kuću i vratiti se i obratiti se onim vrijednostima zbog kojih je ona stvorena. To obraćenje čeka još od početka stvarnja države. Osobito, nasušno je potrebno vratiti svetost nedjelje i vratiti se življenju deset Božjih Zapovjedi. U tome je neiscrpna snaga i jakost da se izdrže i najteža vremena.
Korizma je vrijeme obnove odnosa prema Bogu. Neka to bude veliki povratak svojim istinama i svetinjama koje u prvom redu uključuju i obnovu međuljudskih odnosa u svjetlu Božje prisutnosti. Izlazak iz recesije (krize) ljudskih odnosa presudni je korak za bilo kakav boljitak. Krenimo prema Ocu. Amen.
ODRŽANA EUHARISTIJSKA TRIBINA – prof. Ivan Stošić
U sklopu priprema za župne euharistijske kongrese župa trsatskog dekanat u subotu, 6.ožujka 2010. u Hrvatskom Domu na G.Vežici u 19,00 sati održana je prva od dvije predviđene euharistijske tribine u ovome dekanatu. Na temu „Nedjelja dan euharistije“ predavanje je održao dekan trsatskog dekanata i profesor na teologiji u Rijeci mr. Ivan Stošić, kostrenski župnik. Tribini su nazočili uglavnom aktivniji članovi župe Gornja Vežica, roditelji ovogodišnjih prvopričesnika gornjovežičke župe i jedna zamjetljiva skupina aktivnih članova župe Kostrena. Uz svećenika domaćina i predavača, tribini je nazočio i fra. Ivan Miklenić, župnik župe sv.Jurja na Trsatu. Susret je počeo pozdravom tajnika ŽPV Gornja Vežica, gosp. Ante Pekića, a nastavilo se pjevanom večernjom, s kojom se započelo i nakon održanog predavanja, završilo.
Možda su najbolju nepisanu definiciju i shvaćanje euharistije ostavili mučenici koji su bili ubijeni zbog sv,Mise. Koji su vlastitim životom platili sv.Misu. Te 304. godine u Rimskom carstvu trajali su Dioklecijanovi progoni kršćana. Okupljanje bez dozvole vlasti bilo je najstrože zabranjeno. Na jednoj euharistiji, u jednoj privatnoj kući uhićena je skupina kršćana. Na suđenju isljednici su postavljali pitanja. Pitali su svećenika : „ Jesi li znao da se ljudi ne smiju okupljati kako je naredio Imperator?“
- „ Mi kršćani ne možemo ispustiti Misu!“ Odgovorio je svećenik.
Pitali su vlasnika kuće: „ Zašto si ove ljude pustio u svoju kuću?“
Tako je bilo u prvim vremenima i u ranoj Crkvi.Te istine i te svetinje plaćale su se životom.
Što je s Misom danas?
Misa se razvodnila. Ona više nije dan Gospodnji. Nedjelja je danas čovjekov dan a ne Božji dan!
A nedjelja je u prvom redu dan namijenjen sv.Misi. Euharistija je srce, središte nedjelje! To je susret s Isusom Kristom i braćom i sestrama u vjeri u kojem se slavi Kristova pobjeda nad univerzalnom silom koju predstavlja smrt. U Isusu je smrt pobjeđena! Euharistija je početak novoga svijeta – anticipacija vječnoga života . Nedjelja ima udjela u toj savršenosti!
Čudo je da se tako različiti ljudi okupe na sv.Misi. A okupljena zajednica je jedno svjedočanstvo – zajednica koja moli za svijet!
To su samo neki od naglasaka, vrlo poticajnog i sadržajnog predavanja koje su nazočni pozdravili zvonkim pljeskom. Nesumnjivo da su ovakve teme i ovakve tribine nasušno potrebne i dobrodošle na terenu!
 |
 |
 |
OSVRT NA PISANJE NL 24.2.2010.
MOJ ODGOVOR NL-u
Koliko god se NL trudio od župe Gornja Vežica napraviti slučaj a svećenika prikazati kao monstruma ( u takvim vještinama su novinarske NL-perjanice uistinu nenadmašne, ma koliko god to nečastan posao bio) oni zapravo doprinose afirmaciji i promociji ove župe i njezina svećenika, što im je kao župi u nastanku u svakom slučaju potrebno! U tom pogledu moramo im biti zahvalni pa ću uskoro zasigurno odslužiti i jednu sv.Misu zahvalnicu za sav doprinos koji u tome pogledu ima ta novinarska kuća a osobito njezini "udarnici" Grce, Šestan i Mijić. Dakako, čim se ukaže slobodan termin i ako se Duka i Delonga s time slože. Zašto? (čitaj kasnije).
Čudesan je Gospodin (kako kaže jedna moja župljanka) čime se sve ne služi da bi se proslavilo ime Njegovo. Čak i hrpom besmislenih naslova, podnaslova i nadnaslova i nadasve šupljih tekstova, naručenih od tko zna koga i s kojim ciljem, koje je NL 24.veljače 2010. sasuo po glavi gornjovežičkog župnika i župe. Čovjek se upita nije li to inkvizicija novoga doba u izvedbi NL-a? Oni vode istrage, lijepe etikete po čelima nedužnih, osuđuju i vrše spisateljske egzekucije! I dakako pozivaju na linč, svojim izmišljotinama!Ali Bog očito ima velike planove s ovom našom župom i nešto veliko i važno nam sprema kad su nas dočekale ovakve milosti: „Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!
Sada slijedi mali katekizam prilagođen za NL, Mijića, Šestan, Grce, Duku i Delongu
O Očenašu
Tekst novinarke Ingrid Šestan objavljen u NL-u 12.rujna 2009., daleko je od istine. Ali to me uopće nije pogodilo a kamo li poljuljalo, pa zna se što je NL! Uglavnom istina i te novine su obično jako suprotstavljene stvarnosti ! Ali, napadnut je „Očenaš“. To me je pogodilo i uistinu poljuljalo, za razliku od mnogih koje je to isto trebalo pogoditi i poljuljati a mudro su se pravili da se to njih ne tiče nego da je to problem Ante Zovka, ali to je tema za jednu drugu raspravu. Istina je, ne mogu shvatiti da se netko može tako obrušiti na molitvu „Očenaša“. Priznao to NL ili ne, to je temelj ove naše sveukupne zbilje! Hrvatsku kulturu, povijest, cjelokupnu baštinu ne možemo shvatiti bez vrijednosti koje nosi „Očenaš“ (npr.što ćemo shvatiti o našem gradu Rijeci ako nećemo prepoznati da je sve što je tu stvoreno nastalo u ozračju vrijednosti Očenaša?). Danas kad osjećamo eroziju i uništavanje svih vrijednosti (skrećem pozornost na bešćutno bacanje nedužnog mladića u Riječinu koji se utopio a da mu nitko nije htio pomoći, na nedavno ubojstvo mladića cipelarenjem u samom središtu grada, tako reći nadomak poglavarstva velikoga gradonačelnika, na primjere tolikog nasilja po školama i obiteljima itd.) ovoj stvarnosti na kulturološkoj razini nasušno je potrebno povratiti vrijednosti koje proizlaze iz „Očenaša“. Ponavljam, govorim o kulturološkoj razini ne onoj religioznoj, milosnoj i duhovnoj, to je sasvim jedna druga tema. O tome sada nije riječ. Na kulturološkoj razini mi smo civilizacija „Očenaša“. To je temelj ove zbilje, i kad se dira u njega , dovodi se u pitanje cijela zgrada. Zato je pogubno, opasno i opako što je NL uz potporu gradske i školske vlasti pa čak i uz prešutno odobravanje određenih crkvenih struktura pokrenuo u svojoj lavini protiv „Očenaša“. Mi danas vidimo u kakvu se pustoš pretvara društvo koje zahvaljujući i NL odbacuje te vrijednosti. Možemo li očekivati od djece i mladih da budu drugačiji ako im oduzmemo srž njihova kulturološkog identiteta? Danas i djeca i mladi imaju informacija na pretek ali svi osjećamo da nešto nedostaje. Nećete vjerovati, čak ni novac nije dovoljan! Vratimo im kulturu „Očenaša“, jer bez nje, malo im toga ostaje, oni bez toga ne mogu shvatiti sebe ni stvarnost kojoj pripadamo.
Zanimljivo je isto tako, kako se novinarka NL-a nije upitala čini li se nepravda prema djeci od koje je većina iz kršćanskih obitelji (ma kakve one danas bile) kad im se u jednom tako važnom trenutku života kao što je početak njihova školovanja uskraćuje molitva „Očenaša“? Ili bi im ona ipak, po svim demokratskim kriterijima morala biti omogućena! Je li to uskraćivanje i osporavanje toga prava nasilje nad većinom djece? Možda dočekamo dan kada će NL i o tome jednom početi pisati. Dakako, znam da i optimizam mora imati svojih granica. U tom svome tekstu Ingrid Šestan prikazala je nastup svećenika kao nasilje nad djecom i roditeljima prvašića. Zbog toga prilažem i prilog uz ovaj tekst kako bi se mogla konačno usporediti moja i njezina verzija događaja. Tada će valjda svima biti jasno kolika je njena istinitost i profesionalnost!
 |
 |
O misnoj nakani
Prema NL-u i molitvena nakana može biti nasilje! Čitajući njihova razmišljanja u tom pogledu shvatio sam da je najbolje da molitvene nakane od sada propisuju Mijić, Šestan i Grce, a Delonga da vodi računa o ozbiljnosti pristupa dok bi Duka bdio da se ne omakne koji tračak ironije!
Odmah na početku moram Mijića, Grcu i Šestan, koji su toliko uznemireni i šokirani zbog molitvene nakane „Za obraćenje novinarke Ingrid Šestan i Novoga Lista“, potpuno umiriti, nažalost, (iako je bila najavljena) sv. Misa oko koje se digla tolika prašina - uopće nije odslužena! To se ponekad zna dogoditi. Tako je bilo i u ovom slučaju, ta nakana je otkazana u zadnji čas a služena je sv. Misa po nakani jedne druge osobe! Nadam se da su sad utješeni ti uplakani, zgroženi i uznemireni novolistaši! A meni je uistinu žao što nije odslužena sv. Misa po toj najavljenoj nakani, jer i iz uradaka NL koji su me primorali na ovaj osvrt, uviđam koliko je ona potrebna, a i dan je bio tako prikladan, najprikladniji, blagdan „Gospe Žalosne“. (Duki predlažem da taj dan uvedemo kao dan molitve za obraćenje svih novinara i redakcija u Hrvatskoj!)
Naime, obraćenje trebamo svi i svaki dan. (Iako Mijić i društvo govore da to njima ne treba). Obraćenje znači - postajati bolji. Često kažem svojim vjernicima: Molite za mene! Jer i meni treba obraćenja! U svakoj sv. Misi molimo i za biskupa i za Papu. I njima treba obraćenja! Obraćenje je cjeloživotni proces. U korizmu smo svi ušli posipljući se pepelom i govoreći riječi: „Obrati se i vjeruj evanđelju“! Svaki od nas još puno može rasti u ljudskosti, u istini, u pravdi, u ljubavi, u vjeri! Moliti za nekoga znači nekome željeti najveće dobro! (Delongi i Duki moram reći da ozbiljno pristupam svojim molitvama i nikad nisam ironičan). Krist nas uči i poziva da molimo jedni za druge. Čak i za progonitelje svoje! O tome nam je lijepo svjedočanstvo ostavio nadbiskup Stepinac koji je služio sv. Mise u zatvoru za one koji su ga lišili slobode i strpali na "permanentno obrazovanje" u Lepoglavsku kaznionicu! Za NL i njihova uvodničara to je poziv na linč!? Za promjenu toga stava očito će trebat puno sv. Misa, možda jednu cijelu deseterodnevnicu, dakako ako to Duka i Delonga dozvole!
O Crkvi
Uvodničar NL-a Mijić očito ima kompleks vlč. Kaćunka koji mu je valjda stalno pred očima pa mu se posvuda ukazuje. Sada ga vidi i na Gornjoj Vežici! (iako je, koliko mi je poznato, vlč. Kaćunko samo jednom bio na G. Vežici, ali dok je tu bio bivši župnik). U svakom slučaju, Mijiću, pouzdano znam, ni Kaćunku ni Zovku nisu potrebni ni dvojnici ni klonovi! Zato bih volio da Mijić svoje neriješene frustracije s Kaćunkom ne rješava preko Gornje Vežice!Ali je neobično dragocjeno što Mijić u Kaćunku vidi sinonim „o Crkvi koja ne želi šutjeti“ i time otkriva za kakvu se Crkvu on zalaže, i moram mu se reći da se svojski trudi. Crkva koja će biti po mjeri Mijića i NL-a je Crkva koja šuti. A jadna takva Crkva! Takva šutljiva Crkva uči ljude jedino kako da postanu dobri robovi i prihvate svoje ropstvo. Mijićev i zadatak NL u tom projektu je ušutkivati Crkvu. Zapravo to je nametanje carstva jednoumlja u kojemu svi moraju misliti kako to nalaže NL! Tko se tome ne podredi taj bude uništen. Moćna je to mašinerija!
Evo zato, ovaj nasrtaj na župnika i župu Gornja Vežica koji ne žele biti Crkva koja šuti, nego Crkva koja govori! Pokušaj je to ušutkivanja! Ali Krist nas za slobodu oslobodi i zato Crkva mora govoriti i svjedočiti! Amen.
Prilog 1
Što se uistinu dogodilo u o.š. G.Vežica na početku šk.god 2009./2010.
Kao prvo u školu nisam došao samovoljno nego sam pozvan od bivše ravnateljice i to da se predstavim, i blagoslovim djecu prvih razreda na početku njihova školovanja! Što sam trebao biti, klaun, zabavljač, žongler? Naravno da ne. Bio sam svećenik!
Moje obraćanje je uslijedilo nakon priredbe koju su nešto stariji učenici prikazali za novajlije . U jednoj dijaloškoj katehezi, odlučio sam da zajedno dođemo do onoga što im želim reći.
Odmah nakon pozdrava, nadovezujući se na netom završenu predstavu zaključio sam da mi se čini da će prvašićima u školi biti lijepo kada se rade tako zanimljive priredbe, na što su djeca uzvratila sa onim svojim prepoznatljivim: „Daaa“. A onda sam nastavio, sa zaključkom da mi se čini da njih svi u školi vole. Opet je uslijedilo gromoglasno: „Daaa!“ Sjajno, rekao sam, ali možete li vi meni reći, tko vas ipak najviše voli na ovome svijetu: „“tata“, „mama“, „tata i mama“ itd. Opet cijela dječja kakofonija! Tko vas još voli: „nona“, „ deda“, „seka“ itd. Da li vas vole vaše učiteljice: „Daaaa!“ Da li Vas voli vaša ravnateljica – „Daaa“ ( uzvrate bezazleno i dječji naivno...). Uistinu , svi vas vole! Opet „ Daaa“. Sjajno. Ipak, ima netko tko vas voli i to naj, naj, naj više! Netko tko vas voli čak više od vaših roditelja , više od tate i mame! Što mislite, tko je to? Dva dečkića iz prvog reda odmah skoče i uzviknu: "To je Bog“! Da. Potvrdim. To je Bog! On vas najviše voli i želi vam da u ovoj školi provedete puno radosnih trenutaka a on će vas stalno pratiti svojom ljubavlju. Eto, ovdje sam došao u Njegovo ime i htio bi da ga pozdravimo jednom molitvom koju siguran sam većina od vas zna. Ima i onih koji je ne znaju ali to nema veze. I njih Bog voli, sve nas Bog voli. Oni će promatrati kako mi to činimo! Djeca su ustala, prekrižili smo se ( križ je znak ljubavi prema Bogu i čovjeku) i izmolili smo „Očenaš“ nakon čega je uslijedio blagoslov. I to je sve.
Nakon nekoliko dana, čitajući Šestankin uradak, netko je primjetio: „ To je isto da su u školu pozvali Olivera Dragojevića i onda se začudili da je on zapjevao!“ Ako djeca poslije svega nisu bila ravnodušna, nego su se pitala o onome o čemu smo razgovarali onda je to znak da se radilo o uspjeloj katehezi! A Ingrid Šestan je sve to prikazala kao nasilje nad djecom i roditeljima! Sutra će valjda biti nasilje ako se svećenik pojavi na ulici!
Tekst, Ingrid Šestan u NL-u
Prvašiće u OŠ »Gornja Vežica« dočekala molitva »Oče naš«
Obrazovanje započeli saznanjem da ih Bog voli više od roditelja
SUVREMENA PUSTINJA, KRIST I HRVATSKA
U pustinji je sotona iskušavao Kristovu Božansku Svemoć. Bio je to udar na Boga koji je u Kristu postao čovjekom. Napadnuta je Kristova ljudska narav koja je trebala pokleknuti , odustati od povezanosti s Bogom (uvijek je to sotonin cilj) i prikloniti se sotoni. U pustinji je trebaolo propasti Kristovo Otkupiteljsko djelo, tako reći, prije nego je i počelo.Ali Kristovom kušnjom u pustinji poljuljano je sotonino kraljevstvo na zemlji. Drama koja se odvijala u pustinji, u duhovnoj pripremi na početku Kristova javnog djelovanja, kao da je razmjerna Golgotskoj žrtvi kojom će završiti Kristova zemaljska misija i uspostavljeno Božje Kraljevstvo na zemlji.
Svi koji se svojom savješću i sviješću priklone uz ovo Kraljevstvo, postanu dionici Božjega Kraljevstva, kako pojedinci, tako cijeli narodi, i kulture, bivaju kušani i napadani istim sotonskim metodama kojima je sotona kušala Krista u pustinji.Hrvati su jedan od prvih naroda Europe koji je primio kršćanstvo a Hrvatska je postala Kristova zemlja. Zato i tolike kušnje, ratovi, progoni, pljačke, ugnjetavanja, tlake, nepravde, torture. Cijelu povijest. I cijela povijest, jedan veliki križni put!
Dovoljno je pogledati, proteklo, dvadeseto stoljeće. Toliki sinovi i kćeri ( uvijek oni najbolji) su ubijani, zatvarani, mučeni kako bi se slomila kralješnica Hrvatskom narodu! Kako bi on prestao biti Božji a postao sotonin. Kako bi Hrvatska prestala biti Božja i sveta zemlja i potpala pod vlast sotonina kraljevstva. Bez ovog duhovnog vidikovca teško je razumjeti i iščitati hrvatsku i katoličku povijest ove zemlje.
I danas dolaze kušnje iz istog izvora, dakako osuvremenjen je i sotonin način djelovanja. Još prije pedesetak godina iz centrale sotonine piramide novog svjetskog poretka ( koja uzgred budi rečeno, svakim danom biva sve vidljivija na horizontu svijeta) procurio je naputak kako porobljavat ljudei i narode i potčinjavati ih velikom carstvu sotone. Prepričano, biseri iz toga naputka pisanog vražjom rukom, izgledaju ovako: „ narode treba držati raskalašenima i nediscipliniranima. Treba otupit ljudima mozak lošim obrazovnim programima i pobrinuti se da ne poznaju dovoljno matematiku, ekonomiju, pravo, i povijest ( o vjeronauku da se ne govori). Treba im uništiti emocije stalno im ugađajući strastima. To će se poistići kroz stalnu prisutnost seksa, nasilja, ratova na tv-u i novinama i drugim medijima. Ljudima treba davati bezvrijednu hranu za misli ali uvijek im uskratiti ono što je vrijedno. Treba ih držati stalno zaposlenima tako da nemaju vremena razmišljati!“
Nije li nam sve navedeno od nekuda poznato? Shvaćamo li da naš svijet nije slučajno ovakav kakav jest, nego ga je netko sustavno takvim stvarao!? Na djelu su bili i jesu razni sotonini uredi za psihološko ratovanje i stručnjaci za hipnotičku kontrolu uma!
Sada nam najavljuju nove izazove, krize, neizvjesnosti. Govori se o ljudima koji ostaju bez posla, spominje se brojka od preko trista tisuća nezaposlenih, najavljuju se poskupljenja i pad životnog standarda. Slične su strepnje i u toliko razvikanoj EU. Grčka i još neke zemlje su u teškoj financijskoj krizi, govori se o euru koji može biti uništen, govori se o mogućnosti da se raspane cijela EU zgrada ( samo je pitanje jesu li se projektanti malo prešli ili je to od početka bilo smišljeno tek kao jedan eksperiment (pokus) za onu glavnu SU ( Svijtsku Uniju ) ?
Pitamo se kako ćemo sve to izdržati!
O Braćo i sestre kad bi smo smogli snage povjerovati da nam je u Bogu najveće bogatstvo a vjera najdragocjenija baština i posjed. Kad bi smo iznova probudili i produbili svijest o značaju ove svete zemlje Hrvatske koju nam je sam Bog dao!
Kad bi smo probudili vlastiti osjećaj dostojanstva i ponosa, svoju ljubav prema sebi i drugima, svoju volju koja se ne boji teškoća. Kad bi smo smogli s Kristom ponoviti njegove riječi: „ne živi čovjek samo o kruhu“, „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i njemu jedinome služi!“ „ Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga!“
Raspala bi se mreža organiziranih sotoninih lažova, kradljivaca i ubojica koji žele zagospodariti svijetom stojeći iza političkih, bankarsko-financijskih, medijskih kulisa i paravana!
Svijet bi bio Božji svijet a ljudi Božji ljudi-drugi Kristi! U današnjem evanđelju Krist nas uči kako se oteti zamkama sotone. Hoćemo li u ovoj korizmi: •prihvatiti da nam od Boga sve dolazi, da je On taj koji se brine o nama , sve nam daje i da je Bog naša snaga ?•odreći se časti i slave koju nam nudi sotona ali uz uvjet da mu se poklonimo a čast i slavu davati jedino Bogu jer smo za to stvoreni ?•hoćemo li prestati nerazumnim životom i postupcima iskušavati Božju svemoć a živjeti razumno i mudro očitujući svoju poniznost i ljubav prema Bogu.?
To znači nasljedovati Krista u današnjem evanđelju. Amen.
U SUSRET ŽUPSKOM EUHARISTIJSKOM KONGRESU
U riječkoj nadbiskupiji sve se zahuktava u ostvarivanju sadržaja euharistijske godine koja je u tijeku a završit će Nadbiskupijskim euharistijskim kongresom a prethodit će mu dekanatske tribine, trodnevnice i župski euharistijski kongresi. Tim povodom župu Gornja Vežica, 22.veljače 2010. posjetio je fra Stanko Dodig i to kao delegat nadbiskupijskog euharistijskog odbora. Sastanak se održao u 18,30 u kapeli sv.Ane koja je smještena u sklopu župnog ureda na adresi Z.Kučića 41. nazočilo mu je četrdesetak aktivnijih župljana župe Gornja Vežica.
Ovom prigodom najavljeno je da će se u našoj župi u subotu, 6.ožujka u Hrvatskom Domu Gornja Vežica održati euharistijska tribina trsatskog dekanata. Trodnevnica uoči župskog euharistijskog kongresa održat će se 22.,23.i24. travnja a predvodit će je vlč. Siniša Vujčić. Župski euharistijski kongres bit 25. travnja 2010. u 10,00 sati. Središnji, nadbiskupijski euharistijski kongres bit će 26.rujna 2010. u 11,00 sati u Svetištu Majke Božje Trsatske!
Ipak valjalo bi u ovim događanjima povesti računa i o slijedećim zapažanjima iz jednog osvrta u povodu euharistijske godine: „ mislim da se bolje ponašamo kad dođemo kod prijatelja u posjet nego na svetom mjestu gdje će se nebo spustiti na zemlju. Gdje je strah Božji? Sveto strahopoštovanje! Ne mislim na djecu i mlade, ne, nego na nas odrasle. To je abeceda od koje bi trebali krenuti.“ Pa eto draga župo, nadbiskupijo, krenimo!!!
 |
 |
 |
PEPELNICA KOJA UKAZUJE
Ovogodišnja Pepelnica ( kao uostalom i nedavno Stepinčevo, kao i Svijećnica a još prije toga sv.Mise zornice)jasno su ukazali što bi značila župska crkva na G.Vežici. Zahvalni smo mi i na mogućnosti korištenja Hrvatskog Doma kao i sjajnoj postavi MO koji nam uvijek nastoje izići u susret. Ipak crkva je crkva, sakralni prostor je sakralni prostor i on je betonskoj i urbanoj G.Vežici potreban kao duša tijelu.
Osobito je bio nazočan lijep broj vjeroučenika zajedno s vjeroučiteljima Nevenom Lazzarich i Tajanom Matković koji su se potrudili da što veći broj vjeroučenika stane na prag i vrata Korizme ( Čista Srijeda) i zakorači u nju.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Stepinac i nadolazeće nevrijeme
Živimo u vremenu kada je u vremensku prognozu od (ne)kud uletio pojam Balkan! Sada je svakom pametnom jasno kakvo nas vrijeme čeka, duhovno i političko. Kažu ciklona. Zašto nije uletio pojam Mediteran odnosno Sredozemlje ili zašto nije uletio pojam Srednja ili Centralna Europa? Tako je to kada politika tj. Strane obavještajne službe nisu prisutne samo u sportu nego, tko bi rekao, čak u meteorologiji! Tko bi rekao, Ili mi stvarno mogu reći, kasno palim. Jer meteorologije i vremenske prognoze nikada nije bilo bez politike, ideologije, stranačke obojenosti. Samo tko je u to mogao vjerovat? A sada opet se čini da u meteorologiji i vremenskoj prognozi ima i duhovnih i religioznih strujanja. Očito ni sunce, ni vjetar, ni kiša ni oblaci mi snijeg nisu više što su bili. Sve se to sad prvo mora provući kroz raznorazne sigurnosne (filtere) procjeđivače, proščičavače, odstranjivače ideološke, duhovne, političke, da bi smo saznali kakvo nas vrijeme čeka. Tko je mislio da ćemo to dočekat! Uglavnom, sad nam je svima jasno čeka nas Balkan! To je to vrijeme. Kao što je nekome muka od juga nekima se već povraća i izokreće želudac od ovoga pojma. Kada je Hrvatska u pitanju uvijek povezanog s krvlju, nesanicom i smrću. Ali , što je tu je. Prognostičari nam najavljuju Balkan. Do daljnjeg. Ljudi ko ljudi, ako je danas sunce teško vjeruju da će već sutra započeti kiša i trajati danima. S tim da od ovih geopolitičkih pojmova narodi znaju biti pokisli godinama a ponekad i desetljećima! No tko može na prvu povjerovati da će nas zahvatiti takvo nevrijeme.? Ljudi se uglavnom ponašaju kao da se to njih ne tiče i da će sve biti dobro. Čude se onima koji već traže svoje kabanice, čizme i ostalu opremu iz nekih drugih nevremena koja su prošla. A zapravo je nevrijeme ovdje uvijek jedno te isto, samo se drugačije zove. Najnovije zove se Balkan. Najnovija neopogoda koje će očito sve više biti u našoj vremenskoj prognozi. (Možda je i bivši premijer otišao iz politike zbog vremenske prognoze! Možda je znao da mu ne bismo vjerovali o onomu što zna pa je šutio i otišao se spremat za nevrijeme koje nadolazi.) Uskoro ćemo svi shvatiti. Jedino, što će za mnoge biti prekasno. Uglavnom, meteorolozi nam najavljuju Balkan. I sad bi svakom pametnom to bilo dovoljno da zna što treba činiti. Hrvati katolici znamo li što nas čeka, znamo li što nam je činiti? I jasno je ko dan ako politike ne smije biti u propvijedi a može kako očito jest u vremnskoj prognozi, onda zasigurno ni vremenske prognoze ne bi smjelo biti u propovijedi. Istina živa da stvari nisu tako isprepletene pa ne možemo izbjeći sve kako bismo htjeli. Nužno je nažalost da i propovijedi ponekad postanu vremenske prognoze jer u suprotnom, gdje će ljudi saznat kakvo nas vrijeme očekuje?
I sad, kada znamo što nas čeka pokušajmo razumjeti o čemu nam govori današnje evanđelje. I Krist nas uči kako da preživimo razne nepogode i neprilike, nevremena života. Danas nas uči da naši životi moraju biti poput stabla što pušta korjenje do voda tekućica. I kakvo god vrijeme nastupilo, to je stablo zeleno, i uvijek donosi svoj plod. Tako i naši životi moraju biti dobro ukorjenjeni u Bogu, pustiti žile do životodajnih milosnih izvora što struje iz Gospodina. Stablo nikad nije samo deblo i krošnja. Najvažniji dio stabla je nevidljiv, ukopan, ukorijenjen u zemlju- njegov korijen. Kažu da kao što je razgranata krošnja stabla da bi tako trebao biti velik i razgranat i korjen svakog stabla. U suprotnom stablo se suši, vene i umire.
I čovjek mora biti ukorjenjen u Boga, u svoj nacionalni identitet, u svoju povijest, svoj jezik, u svoju Domovinu. Tu su životodajni izvori. Bez obzira kakvo vrijeme nadošlo, takvi ljudi, takva stabla ostaju i plod svoj donose. Propadaju samo stabla koja su slabo ukorjenjena. Koja naizvana možda i imaju visoko deblo i razgranatu krošnju ali ih obara prvi jači vjetar, suši ih prva jača suša. Oholost i nadutost nisu prava mjera čovjeka, nego je mjera čovjeka njegova poniznost i ukorjenjenost u Boga. Takvi jedino plod donose, takvi jedino plod daju. Sveto Pismo međutim govori i o životima koji su kao pljeva koju vjetar raznosi.
Ljudi su skloni pokazivati se izvana dok se ukorjenjenost i nevidi dok ne nadođu nevolje iz vana. Tada se vidi veličina i značaj svakoga čovjeka. Lažnog od pravog. Tada vidimo tko ostaje a tko propada. Lažni životi moraju propast jer su satkani od obmane, od lažne slave, časti, bogatstva i moći. Sve to ako je oslanjano samo na onom ljudskom propada. Ostaje ono što je bilo građeno na Božjim istinama i vrijednostima. Što je bilo ukorjenjeno u Bogu!
Najbolji primjer je svjedočki primjer kardinala A. Stepinca. (Uzgred rečeno, i njega je zadesilo nevrijeme koje se u vremenskoj prognozi čitalo kao Balkan!) Ne pokazuje li se njegov život kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica... a gdje su njegovi progonitelji, krvnici, zna li tko ime njegova tužitelja? Bili su velikani, strah i trepet svoga doba i svoje partije ali nisu bili ljudi vjere ni savjesti, nisu bili ukorjenjeni u Boga . Gdje su njihovi životi. Te lažne veličine vjetar povjesti raznio je kao pljevu, kao da ni postojali nisu.
Stepinac je naprotiv od njih trebao biti poništen do kraja. I mislili su da su mu izbrisali svaki trag. Ipak, Stepinčev je život bio ukorjenjen u Bogu i žile su mu crpile s dubokih izvora milosnog života. Stepinčev se život sada ukazuje velik i plodan i slava će mu rasti iz dana u dan.
Zato braćo i sestre, ne bojmo se ni nepovoljne vremenske prognoze nego slušajući Božju Riječ i slijedeći svjedočki primjer svetih, ukorjenjujmo svoj život u Bogu ne hlepeći za lažnim taštinama ovoga propadljivoga svijeta . Sav sjaj , bogatstvo i slava ovoga svijeta bez Boga običan su privid i laž koji se raspada kao da je od praha i nestaje!
Patnja i trpljenje moraju doći kako bi se iskušala naša istinska opredjeljenost za Boga i pripadnost Njemu. Ali na taj način zadobivaju se dobra velika, za budućnost Crkve i naroda i život vječni.
Amen.
STEPINČEVO NA G.VEŽICI 2010.
U srijedu, 10. veljače 2010. u Hrvatskom Domu na Gornjoj Vežici u 18,00 sati započela je proslava spomendana blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Na samom početku ovoga slavlja u ministrantsku službu uvedeno je šestero ministranata župe Gornja Vežica ( sedmi će to učiniti naknadno) : Mislav Tafra Niko Bratina Leonardo Bionda Mislav Grotić Roko Štiglić Karlo Knežević i Jan Opačić (sedmi ministrant).
Obred je izgledao ovako. Svećenik je najprije prozvao poimenice svakog od kandidata. Zatim su ministranti izrekli prisegu i potvrdili je poklekom i stavljanjem ruke na raspelo. Obred je završio svećenikovom blagoslovnom molitvom. Ovo je prva generacija ministrantske grupe za koju vjerujemo da će na G. Vežici samo jačat.
„Obred“ primanja u ministrantsku službuSvećenik poimenice proziva kandidate: ..............
Svaki odgovori „ Evo me! „ i dođe pred olatar
1. Danas ćeš službeno postati ministrant župe Gornja Vežica. Jesi li spreman preuzeti ovu službu?
- „Jesam“
2. Hoćeš li se svojim ponašanjem, pobožnošću i marljivošću s poštovanjem i ljubavlju odnositi prema sv.Misi i prema domu Gospodnjem?
- „ Hoću!“
b
- „ Amen“
Stavi ruku na raspelo koje svećenik drži u ruci:, klekne i kaže
TAKO MI POMOGAO BOG, BLAŽENA DJEVICA MARIJA I SVI SVECI BOŽJI!
Gospodine Isuse Kriste, pogledaj ove svoje izabranike koji su danas predstavljeni cijeloj našoj župskoj zajednici da budu pomoćnici svećeniku u bogoslužju. Molimo te , daj im snage da ostanu vjerni ministrantskoj službi koju su danas s oduševljenjem prihvatili! Ti im podaj milosti i snage da tako služe liturgiji kako ti to od njih očekuješ. Koji živiš i karaljuješ s Ocem i Duhom Svetim Bog po sve vjeke vjekova. Amen
Kao uvod u misno slavlje uslijedilo je potresno svjedočanstvo župljanina gosp. Slavka Radičevića dugogodišnjeg robijaša u komunističkim kaznionicama i mučionicama. Posebnost toga svjedočanstva je u tome što je gosp. Slavko jedan od rijetkih zatvorenika koji je imao milost susresti se sa kardinalom Stepincem u Lepoglavskoj kaznionici. Osobito se sve dojmio opis hoda i dostojanstvenog nadbiskupova držanja za vrijeme njegovih svakodnevnih šetnji na za to određenoj stazi kaznionice.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Uslijedila je sv. Misa koja je služena za sve žrtve logora, zatvora, ratova i progona, sve ubijne i mučen
e za Boga Crkvu i Domovinu kroz hrvatsku povijest do danas.U propovijedi svećenik je pokušao ocrtati važnost i značaj Stepinčeve osobe u tom povjesnom trenutku.Zbog svoje vjernosti Bogu, Crkvi i Domovini Stepinac kao hrvatski metropolita morao je biti ukonjen da bi se provela zamisao o komunističkoj ateističkoj tvorevini u kojoj je hrvatskom narodu i katoličkoj crkvi od Gospodara Svijeta i krojitelja svjetske politike bilo dosuđeno zauvjek iščeznuti i nestati. Srbo-komunistički izvršitelji su to samo trebali samo besprijekorno provesti. Da je Stepinac pokleknuo to bi se zasigurno i dogodilo. Ali on je ostao vjeran, uspravan i neslomljiv. Odlučeno je da ga se ukloni, morao je umrijeti ali nije smio biti mučenik. Nije smio biti ubijen u zatvoru ali su ga ipak sustavno ubijali u zatvoru. Trovanjem hrane i svakodnevnim zračenjem koji će po njegovu puštanju na „slobodu“ u kućni pritvor izazvati neizlječivu bolest od koje je umro. Mržnja i osveta nad Stepincem očitovala se potpuno u otimanju njegova srca koje se htjelo čuvati na Kaptolu. Udba ga je otela i dala visokim masonskim obredničarima zla koji su Stepinčevo srce kao simbol katoličanstva i hrvatsva ritualno spalili i njegov pepeo prosuli time simbolizirajući uništenje vrijednosti za koje je Stepinac živio i umro. Ali svjetli i svetački trag nitko nije mogao izbrisati. Iza smrti tek se ukazala Stepinčeva veličina i značaj. Uspostava Hrvatske države i slobodno djelovanje katoličke Crkve nakon četrdeset pet godina komunističkog mraka i zla jasan je znak Stepinčeve nebeske pobjede. U vremenima u koja ulazimo Stepinčev nebeski zagovor svakim danom će nam biti potrebniji. Snage koje su uništile Stepinčev zemaljski život opet su spremne uništiti sve ono što je njemu bilo sveto. Zato, životom nasljedujmo Stepinca i s vjerom govorimo, blaženi kardinale Alojzije Stepinac, moli za nas. Amen.
|
 |
 |
Na ovogodišnje Stepinčevo službeno je započelo sakupljanje sredstava za buduću crkvu koju narod Gornje Vežice već godinama čeka.Doslovce u tom se pogledu kreće od početka. Sve se čini kao neostvariv san ali ako cijeli poduhvat stavimo pod moćnu, nebesku zaštitu blaženoga Stepinca, moželi što biti neostvarivo.
Ovom prigodom skupljeno je simboličnih - 670, 97 Kn.
I na kraju, proslavi stepinčeva na Gornjoj Vežici sudjelovali su predstavnici skautskog zdruga riječke nadbiskupije sa svojim voditeljem gosp. Marinom Miletićem.
Dojmljivo ih je bilo vidjeti u svojim svjetloplavim skautskim odorama. Cilj njihova dolaska je bio susret sa ovogodišnjim krizmanicima naše župe kako bi skautski pokret zaživio i među mladima Gornje Vežice! Neka i ovdje na djelu bude zagovor moćnoga kardinala!
Pravilnik razvoja katoličkog skautizma
 |
 |
 |
Kad kroničar (ne) bilježi
Ovih dana od jednog visokopozicioniranog u hijerarhiji naše nadbiskupije ( o kakvim se visinama može radit , sami prosudite) imali smo prigode čuti i ovakvu prosudbu:“ župu Gornja Vežica nije ni trebalo osnivati dok se ne napravi župska crkva!“. Sjajno.Dijete se rodilo, što ćemo sad ? Očito da su neki jako na muci. To nas je podsjetilo na
zadnji broj našeg „Službenog Vjesnika“ od 7.prosinca 2009.( a zna se da je službeno glasilo svake kuće i ogledalo „službene politike“ pojedine kuće). Iščitavajući ga učinilo nam se da je kroničar malo zadremuckao.
U rubrici gdje bilježi sve nadbiskupove službene nastupe između dvaju brojeva kronike čitamo da se 24.studenoga „u 19,00 sati u sklopu vizitacije župi sv.Ane u Rijeci susreo se s članovima ŽPV-a“. I prema kroničaru, to je sve, kada je u pitanju Gornja Vežica. Ipak doznajemo da je 7 i 8. studenoga boravio u vizitaciji župe Svete Obitelji. Isto tako 26. i 29. studenoga u župi sv.Ćirila i Metoda u Rijeci, 30.11. i 1. 12. boravio u vizitaciji župe sv.Jurja u Rijeci. I na kraju, 3., 4., 6., prosinca 2009. u župi sv. Terezije od DI .
Kroničar nigdje ne bilježi gdje je preuzvišeni Gospodin nadbiskup proslavio svetkovinu Krista Kralja! Nije li to ipak „mali“ propust?. Dakako (ne )svjesan.. Kakve li slučajnosti, upravo 22.prosinca 2009., na svetkovinu Krista Kralja , u sklopu svoje službene vizitacije, nadbiskup je boravio u župi Gornja Vežica i u Hrvatskom Domu predvodio euharistijsko slavlje sa mnogobrojnom zajednicom okupljenih vjernika. Odabravši G. Vežicu za proslavu svetkovine Krista Kralja nadbiskup je jasno pokazao koliko mu je stalo do ove župe u nastanku.
Ne sumnjamo da je i našem vrlom kroničaru do toga stalo i da je njegovo pisanje uvijek ogledalo težnje točnosti, istinitosti, pravednosti i pravičnosti!
Omaška se dogodila slučajno i prelazimo preko nje mirna srca. Ipak, dužnost nam je bila skrenuti pozornost da smo sve pročitali!
Posjetili smo Dom za djecu
Ovoga Došašća, učenice osmih razreda OŠ “Gornja Vežica“, Jelena Jurković, Marija Elena Husić, Roberta Padavić i Inga Čingel, posjetile su zajedno sa svojom vjeroučiteljicom, Dom za djecu Ivana Brlić Mažuranić, u Rijeci.Od dobrovoljnih priloga u iznosu od oko tristo kuna, sakupljenih na satovima vjeronauka i većim dijelom od donacije škole, kupljene su za štićenike Doma higijenske i kozmetičke potrepštine te slatkiši.
U Domu trenutno boravi sedamnaestero djece u dobi o nula do tri godine za koje se brinu vrijedne i požrtvovne sestre koje im svojom brigom i ljubavlju nadomiještaju obitelj.
Sve je u Domu bilo u božićnom ruhu pa su i djeca mogla osjetiti posebnost i toplinu ovog svetog vremena. Starija djeca smještena su u Domu u Lovranu.
I ŽUPA G.VEŽICA PODRŽALA DVIJE AKCIJE HRVATSKOG CARITAS
Hrvatski Caritas pokrenuo akciju prikupljanja pomoći stradalima od poplave u Hrvatskoj
Hrvatski Caritas je u srijedu 13. siječnja 2010. godine pokrenuo akciju prikupljanja pomoći stradalima od poplava na ličkom području i doline Neretve.
Hrvatski Caritas već nekoliko dana, u suradnji s Caritasom Gospićko senjske biskupije, čamcima dostavlja osnovne životne namirnice za oko 500 staračkih obitelji ili samaca koji su ostali izolirani na poplavljenom području Kosinjske doline.
U župnoj je kući u Gornjem Kosinju trenutno smješteno i 80 mještana evakuiranih iz njihovih poplavljenih kuća o kojima skrbi Caritas Gospićko senjske biskupije.
Svi građani i tvrtke u Hrvatskoj novčanim se prilozima mogu uključiti u akciju uplatom na ž. r. Hrvatskog Caritasa kod PBZ
- 2340009 – 1100080340, poziv na broj 13
- online uplatama
- pozivima na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,15 kn)
Hrvatski Caritas pokrenuo akciju prikupljanja pomoći stradalima u potresu na Haitiju
Hrvatski je Caritas u srijedu 13. siječnja 2010. pokrenuo akciju prikupljanja pomoći stradalima od potresa na Haitiju. Nakon potresa, u kojem su, prema prvim procjenama, poginule tisuće osoba, a tisuće ostale bez domova, srušene su ili oštećene i brojne bolnice, škole i druge važne ustanove.
Hrvatski Caritas poziva sve građane i tvrtke u Hrvatskoj da unatoč svjetskoj krizi i recesiji iskažu solidarnost, jer je Haiti jedna od najsiromašnijih zemalja zapadne hemisfere u kojoj više od pola ukupnog stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu, lišeni pristojna skloništa i hrane.
Uplate se mogu izvršiti na ž.r. HC-a kod PBZ-a
- 2340009 – 1100080340, poziv na broj 10
- online uplatama
- pozivima na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,15 kn)
- novčane priloge moguće je predati i u svim župama diljem Hrvatske.
Pomoć, prikupljenu u Hrvatskoj Hrvatski će Caritas uputiti Caritasu Haitija, putem Caritasa Internationalis - mreže nacionalnih Caritasa iz 162 zemlje koja osigurava logističku i operativnu podršku u pružanju kvalitetne pomoći i obnovi.
Hrvatski je Caritas članica kruga zemalja Caritasa Internationalis koje su već jutros održale telekonferencijsku koordinaciju vezanu uz trenutno stanje i najveće potrebe stradalnika na Haitiju. Temeljem dogovora na telekonferenciji Caritas Internationalis već je uputio u ovu postradalu zemlju svoj stručni tim, koji će nacionalnom Caritasu pomoći u saniranju štete te u koordinaciji žurnih aktivnosti te potom obnovi i razvoju.
Karitativna akcija udruge sv.Vinka Paulskog
U župi Gornja Vežica ima 97 osoba kojima je potrebna pomoć zbog bolesti, starosti, neimaštine, invalidnosti... Udruga sv. Vinka Paulskog na razne načine pomaže tim ljudima. O njihovu poticajnom djelovanju primili smo izvještaj o ovogodišnjoj karitativnoj akciji u Došašću kojega donosimo u cjelosti a udruzi čestitamo i želimo još puno ovakvih i sličnih akcija..
KARITATIVNA AKCIJA U DOŠAŠĆU - LJUBAV NA DJELU
U našoj Župi sveta Ana - Gornja Vežica djeluje Udruga sv.Vinka Paulskog, koja broji osam članova, sa zadatkom da brine o onim obiteljima u župi koji su potrebni pomoći u hrani ili su bolesni.
Ovog Došašća, uz veliku pomoć našeg župnika, sakupljali smo na nedjeljnim misama hranu i dobrovoljne priloge. Ujedno smo surađivali s prodavaonicama u našoj župi ( „Brodokomerc“- robna kuća Vežica, „Nino“, „Sveti križ“ te „Matija“ ) tako što su nam omogućili da župljani ostavljaju svoje darove u hrani u za to predviđene kutije. I za to im od srca hvala ! Na taj smo način pripremili i uručili četrdesetak paketa hrane potrebitima. Želja nam je obići i dvadeset pet obitelji naših bolesnika, od kojih smo neke već i posjetili.
Zahvaljujemo Gospodinu za sve dobročinitelje i neka ih On nagradi za svako dobro djelo. Budimo zajedno u molitvama, činimo dobro i sa tim mislima želimo svim župljanima sv. Ane čestit Božić i sretnu Novu 2010. godinu.